Svakodnevno sam i intenzivno uključena u vlastitu promidžbu sama sebe kao pozitivne "ja mogu sve" osobe, i kad se "ufuram" u taj osjećaj, zna mi se dogoditi da me duže vrijeme drži. Sjajna stvar. Djeluje po principu "lažnog osmijeha", znate onu teoriju da je dovoljno cca 68 sekundi smijati se, i taj osmijeh nam iz usiljenog postane iskren, prirodan, a raspoloženje se drastično popravi? E, to je ta teorija. Tako sam ja izabrala da ću (osim par trenutaka slabosti koje si dozvolim) biti pozitivna, dobro raspoložena i nasmijana.
U nedjelju sam s klincima bila kod mojih, spontano navratila, pao roštilj, zajebancija, uživanje... ma, super. Ali nekako nisam bila raspoložena. Sama sebi sam govorila smij se, iskoristi sve lijepo ovdje, i pomalo me popustila zlovolja i fakat sam se uspjela opustiti i uživati u predivnom popodnevu s obitelji.
I vraćam se ja oko 9 navečer kući, vozim uskom cesticom nizbrdo, mimoiđem parkirani auto uz rub ceste, i sretnem drugi auto koji mi dolazi ususret. I sad, taj drugi auto skrene naglo prema meni, kao prema sredini ceste i blokira prolaz. Ok, mislim si ja, vjerojatno skreće u dvorište kuća uz moj rub. I ostanem u tom uvjerenju nekoliko sekundi, stojim nasred ceste i čujem zvukove iz drugog auta. Vozač se ljuti. Ja ne kužim. Govori nešto. Gestikulacija negativna. Ups. Što se dogodilo? Dođe mi iz dupeta u glavu da se vjerojatno radi o nekakvom frustriranom vozaču, koji nema namjeru skrenuti u dvorište nego je namjerno blokirao cestu da mi "očita" bukvicu. I zadržim svoj mir, dam se s autom skroz desno i krenem dalje. Kad li spusti "gospodin" staklo svog prozora i zadere se: "Mogla si ovo odmah napraviti, kozo jedna glupa."
Ljudi moji, da nisam bila toliko u šoku, ja bih mu vjerojatno mahnula i nasmiješila se. Ovako sam mirno samo krenula dalje. Pogledala sam usput da "gospodin" na stražnjem sjedalu vozi malo dijete, cca 5 godina, koje je sjedilo nevezano, bez autosjedalice, nagnuto prema (?) ocu, te znatiželjno upijalo i učilo od "pametne" odrasle osobe koja ga vozi.
U isto vrijeme, moj stariji sin šokirano je rekao: "Mama, ovaj čovjek ti je rekao kozo glupa!". Okrenem se ja prema svojim dečkima, uredno zavezanima u svojim autosjedalicama, i kažem: "Da, čula sam ga, dečki. Ali to više govori o njemu nego o meni. Ja očito nisam koza glupa, a on je i puno gore od toga. Najžalosnije je da je i svoje dijete sad naučio kako se ponašati prema ženama u prometu. Mislim da sam postupila ispravno što se ne obazirem na ovakve ljude i idem dalje svojim putem. A jeste li vi nešto naučili iz ovoga?".
Gleda moj sinko, vrti okicama i kaže: "Naučili smo da kad je netko glup i blesav, da se treba maknuti".
Ubaci i mlađi svoj komentar: "I naučili smo da je on, koji je tebi to rekao, to ružno što je tebi rekao, a ne ti, mama. To je on ustvari sam sebi rekao".
Nasmijala sam se. Totalno su pravu ta moja djeca.
Istina, mogla sam se i ja upustiti u svađu, ali nekako sam bila u svom mirnom, sretnom filmu, i tko zna gdje bi bio kraj reakcijama dotičnog "gospodina", je li on jedan od onih koji u pretincu nose noževe i pune crne kronike? Mogla sam na telefon nazvati tatu i šogora, koji su uz roštilj prilično popili, da dođu braniti moju čast, ali čemu to sve? To bi samo potvrdilo da sam dotičnog "gospodina" ozbiljno shvatila i doživjela, a nisam.
Još sam se nekoliko sekundi zabavljala mišlju kako bi mi tata reagirao da sam ga zvala, i odbacila takve misli te sa smiješkom krenula dalje.
Već sam se nekoliko puta, upravo u prometu, uvjerila sam je pozitivna reakcija na ružne poteze drugih vozača gotovo lančana. One koji su vjerojatno i bez sigurnosti volana takvi, loši, smiri. One dobre, koji vjerojatno samo imaju loš dan, odobrovolji. Ponekad je sitnica, mali znak pažnje, tople ljudske geste dovoljna da se i sami bolje osjećamo. Neovisno o tome jesmo li mi ti koji toplu gestu dajemo ili primamo.
Post je objavljen 24.06.2015. u 12:25 sati.