Marketing
Kompas
Ne znam kad i kako je sve to s nama počelo. Možda kad je odbio otići s nama na Velebit jer tada smo bili ja i sadašnji biti ili ne biti.
Ili najsvježije kad se sve opet ponovilo u mojoj glavi dok sam ga gledala u lanenom odjelu i lotos sjedu na fotografijama jednog iznimnog i drugačijeg vjenčanja našeg zajedničkog poznanika. Ne znam. Nema to ni početak ni kraj.
U prvom naletu želja nakon novog susreta bila sam spremna pakirati kofere, učiniti novu ludost u mom natalnom ciklusu godinu dana ranije sa čovjekom koji je prvi čuo tri velike želje: povedi me sa sobom, uzmi me za sebe, napravi mi dijete. A taj se nakon prespavane noći nikad više javit neće; nisam posumnjala u nas nego u način tog naglog poteza, poriva i prava kojeg sam si uzela zbog tog najjačeg neobjašnjivog feelinga.
Nikad se nismo družili, zavodili, ljubili, razgovarali...samo smo se preko drugih znali i usput pozdravljali i udaljavali i to je bilo čudno i čudesnije od ičeg do sad.
...
Vratio se iz daleka sa bradom i dužom kosom po kojoj se skrivaju prve sijede. Dobro mu stoje kad mudruje. Po gradu na bicikli jure za njim njegovi stavovi i planovi. Neko će vrijeme ostati. Mora neke stvari riješiti. Između će se nove dogoditi i jedan će stol završiti i projekt početi. Ona koja će ga podržati u tome s njom će imat dijete i sve.
Ja sam u krivoj, četvrtoj, dalekoj osobi vidjela oca moje djece, on je u već tolikima vidio majku svoje djece ili sam to baš ja...padala je kiša. Izgubila sam kompas. Prije su mi ga uzimali ili sam ga sama bezuvjetno posuđivala ali sam se uvijek znala vratit doma. Izgubila sam sve strane svijeta. Pobjegla sam a inače se dam sva. Našao je razlog. Opet smo bez kraja i početka oboje, troje...Kao Spartak i Mira u dvorcu svojih želja ili Kriks i Lukrecija u tvđavi grijeha imali smo akcije, zaključavali se ili gledali borbe. Sanjala sam sijeno, vatru, žeravicu, ljubav pravu, strastvenu i sretnu. Imam je živu a opet...That just the way it is...svirala je u kafiću kad sam ipak bila tužna a nakon nje Wicked game me vratila gdje još pripadam.
Tražeći smjer doma kupila sam malo pravih poma.
"To su mi ove godine prvi": rekla san a simpatični Ante s Neretve se čudija pa kako to!?"Šta ste čekali toliko?"
"Ma bilo ih je ali nisu bili pravi. Kao i muškarci!": nasmijala san se i gledala jel me ko čuja...
" Eeee a vidite gospođo, niste Vi tu kriva ništa nego oni su slipi da ste vi ta prava vidit!
Držala san najlon neretvanskih poma u rukama i još dva na obrazima zbog pravih odgovora i pjesama, u pravo vrijeme, na pravom putu ka pravom čovjeku.
Šta je zapravo pravo? Upitala san se i ugledala kao mi se galeb posra na sic od bicikle. Ovo sve potrajat će. Prigrlila sam cijeli proces.
Post je objavljen 21.06.2015. u 21:56 sati.