Kurvo – hrvatska učiteljice
Ta noć je bila noć užasa. Na poluotvorenim vratima, oni potežu mamu vani, mi je vučemo unutra. Vičemo, zovemo u pomoć. Mira i ja znamo što se ocu dogodilo, ne želimo izgubiti i majku. Ali tko će nam pomoći? Partizanska strahovlada utjerala je svima strah u kosti. Susjedi čuju, moraju čuti. Kuće su zbijene, blizu jedna drugoj.
Jedan jedini koji se usudio pojaviti bio je naš bliski susjed Petar Cetinčić, no i on je brutalno, uz prijetnju oružjem, potjeran natrag u svoju kuću.
Nakon otprilike sat vremena natezanja, vike i prijetnji, Lovrica zgrabi Miru i izvuče je iz kuće. Potjera je na dno vanjskih skala, prisloni joj pušku na vrat.
“Kurvo! Hrvatska učiteljice!” – vikao je na nju – “Ubit ću tebe i sve tvoje do sedmog koljena.”
To “učiteljice” u glavi tog polupismenog “antifašiste” bilo je izjednačeno s pismenošću. Ako znaš pisat onda si učitelj.
Mama je od traume prokrvarila i krv se niz njene noge slijevala po terasi i skalama.
Tu noć je puhalo jako jugo. Naša kuća je na rivi, uz more, uvijek izložena udarcima juga. Bilo nam je užasno hladno od straha i vjetra. A kako je tek bilo Miri, u pidžami s puškom na vratu? Uvijek nam je poslije ponavljala da ju je spasila jedino molitva i njena snažna vjera.
Trajalo je to natezanje do pet ujutro sve dok jedan od tih hrabrih boraca, Ivan Ađutantov- Markiol, nije rekao svojim drugovima:
“Ja ovo više ne mogu ni gledati ni slušati. Pustite malu i ostale i idemo.”
Za čudo Božje, ostali su ga poslušali.
Narodni neprijatelji
Sutradan ujutro Mandu je na ulici zaustavio Ivan Grujica iz Kaštel Štafilića, jedan od aktivista u novostvorenim organima “narodne vlasti”. U strogom povjerenju je upozori da su maloprije na sastanku (vjerojatno mjesnog odbora ili nečeg sličnog) odlučili da se naša kuća zapali zbog toga jer nisu uspjeli odvući našu majku. Savjetovao je da se svi negdje sklonimo.
Zbog tog čina sam Ivanu Grujici, iako je odavno pokojni, vječno zahvalna. Trebala je velika hrabrost da u tom bezumlju i strahovladi nađe hrabrosti i upozori nas – narodne neprijatelje.
Obiteljska prijateljica, sumještanka Luce Kuzmanić, na maminu zamolbu, našla nam je smještaj za tu noć u dvije obitelji. Primili su nas na spavanje da ne bi izgorjeli zajedno s kućom. Mama i Mira su spavale kod Kate Poparić koja je živjela nedaleko od naše kuće.
Ja sam otišla kod Vinke Jurčev-Mačalin žene Mate, inače aktivistice AFŽ-a. Kako sam zbog proteklih događaja bila jako isprepadana bojala se biti sama posebice noću. Zato sam spavala u krevetu s njom i njenim mužem.
Po noći su u kući ostali uz Mandu, Ante Danilo i Vinko Vuletin-Cirojko. Oni su kad plane vatra trebali kroz sjeverne prozore izbaciti zamotuljke, uglavnom posteljinu i odjeću koje je mama pripravila prije izlaska. Da se bar nešto sačuva.
Pred zoru je Vinkin muž Mate izašao pogledati što je s kućom. Brzo se vratio i javio da se ništa nije dogodilo.
Zašto je nisu zapalili? Jednostavno, netko od mudrijih aktivista – palikuća se sjetio da puše jugo a naša kuća je najveća pa bi vjerojatno tako zapalili pola sela. To je dojavio Mandi isti onaj Ivan Gujica uz napomenu da opasnost za nas nikako nije prošla.
U ime mrtvih
Svakih nekoliko dana mama je dobivala poruke onih iz Komande otprilike ovakvog sadržaja:
“Pošalji Vladi čarapa, rublja, odijelo. Zahladilo je pa mu treba.”
Sve je to Mande, po maminim zapovijedima, pakirala i predavala jednom istom momku koji je po to dolazio. Bio je to izvjesni Žanić poznat po nadimku Šeprka.
Mama još uvijek nije znala da ubojice, bez imalo grižnje savjesti, to naručuju u ime njihove mrtve žrtve.
Zahtijevali su oni svašta. I hranu i novac i druge stvari. A mama je slala misleći kako pomaže mužu i onima koji su s njim.
Tražili su, istančanog li ukusa tih seljačina koji su se do tada u sukno i opanke oblačili, očev krombi kaput, kišobran a na kraju i pisaći stroj iz kancelarije.
Nismo mogli tako živjeti iz dana u dan čekajući da oni smisle što će učiniti s kućom dok mi spavamo u tuđem. A da i ne govorim da smo se bojale što mogu učiniti nama. Zbog toga je mama odlučila da se sklonimo u Split, kod njenog brata Drage Poparića.
Ja sam biciklom otišla do Kaštel Sućurca, ostavila bicikl kod poznatih, i brodom se prevezla u Split. Tako sam inače svakodnevno putovala u školu i natrag.
Mamu i Miru karom je prebacio Ante Danilo. Kar je dalmatinski naziv za drvena kola koja vuče konj a imalo ga je svako bolje poljoprivredno domaćinstvo. Ja sam svakih dva-tri dana istim putem odlazila u Kaštela po hranu (kruh, slanina, povrće i druge namirnice) koju bi nam Mande pripremila. Kasnije je “narodna vlast” između svih ostalih stvari, konfiscirala i moj bicikl.
U Splitu smo bile do polovine prosinca a onda smo se vratile. Evo zašto.
Jednog dana Roza, naša susjeda iz Kaštela došla nam je u posjetu. Našla je mamu kako plete debelu majicu za oca. Vidjevši to Roza joj reče:
“E, moja Katice, što to pleteš? U Kevinoj jami to nije potrebno.”
I sad osjetim bol u srcu kad se sjetim tog trenutka. Mama se skamenila na stolici, ruke s pletivom klonile su joj u krilo. Lice joj je pokrilo nadnaravno bljedilo. Prazan pogled koji ne vidi ništa. Duga, ledena šutnja a onda kao iz neke daljine, polako, skoro šapatom progovori:
“Nema oca, nema muža. Bože moj, tko i zašto?”
“Hrabri” partizani
Mira se, a u onoj groznoj noći doživjela je živčani slom te zaradila tešku upalu pluća i porebrice, polako oporavljala. Mamu je, saznavši za strašnu sudbinu našeg oca, napustio strah od moguće zle sudbine koja bi nas mogla zadesiti u Kaštelima.
Uostalom, partizani su pobjegli jer su nadirali njihovi neprijatelji. Kaštela, kao i Split i drugi dijelovi Dalmacije, pali su pod NDH. Na to područje ušli su ustaše i Nijemci.
Prije bijega iz sela, nekoliko dana prije Svih svetih 1943. godine partizani su se pobrinuli da ih se ne zaboravi. Više se nisu zamarali sofisticiranim pričama o “tumačima” niti prevoženjem do nekih “viših komandi”.
Pokupili su desetak uglednih i bogatih osoba oba spola i odveli ih u staru vojnu bazu Divulje oko 4 kilometra zapadno od Kaštel Novog prema Trogiru. Tamo su ih tukli, mrcvarili, žene i silovali a onda polumrtve zaprežnim kolima, noću prevezli na naše groblje sv. Josipa.
Tamo su ih jednostavno, po kratkom postupku, pobili i bacili u veliku ubožničku grobnicu i po njima bacili živo vapno. Nisu se ni malo trudili sakriti svoje nedjelo.
Među tada ubijenima bili su meni poznati: majka i sin Ana i Vinko Amat, Savka Metličić, Srećko Kapetanović-Kapo i Petar Dobrić-Birić.
Grobnica je sagrađena dvadesetih godina, na poticaj domaćeg župnika i dobrotom Kaštelana, za ukope siromašnih. Na Mrtvi dan Kaštelani po starom običaju odlaze na groblje.
Tamo zatiču sliku užasa: ispod odmaknute ploče grobnice gola i polugola krvava tijela sumještana a krv, tragovi metaka i prazne čahure posvuda.
Obitelji i prijatelji ubijenih, noću s platnom namočenim u rakiju preko lica, da bar malo ublaže smrad raspadajućih tijela, vadili su iz nje svoje očeve i majke, sinove i kćeri. Njih su, Bogu hvala, bar mogli kršćanski pokopati u obiteljske grobnice. Oni koji su se spustili u grobnicu posvjedočili su da se unutra, osim onih koje su iznijeli, nalazi još najmanje trideset-četrdeset poluraspadnutih leševa ljudi koji su očito ubijeni danima prije.
Na grobnici se i danas dobro vide tragovi metaka. I uvijek netko donese stručak cvijeća.
Autor: Filomena Filka Ratković
Post je objavljen 21.06.2015. u 10:23 sati.