Ujutro sam se dugo zadržao u sobi, pišući dnevni zapis prethodnog dana, tako da sam se pokrenuo tek oko podneva. Odlučio sam oprati bijelo rublje, ali taman je netko zauzeo mašinu, tako da će to pričekati popodne. Od one dvojice nije bilo ni traga, tako da sam zaključio da su vjerojatno već ranije otišli svojim poslom. Odlučujem se stoga krenuti u vlastiti obilazak znamenitosti Kašgara. Prva je postaja džamija Id Kah, koja se nalazi preko puta hostela, a smještena je u ugodnom vrtu punom topola. Izvorno je sagrađena 1442., ali je s godinama proširena i danas je jedna od najvećih džamija u Kini. Stradala je u Kulturnoj revoluciji 60-ih i 70-ih godina, ali je kasnije obnovljena, a Kineska komunistička partija to koristi kao primjer poštivanja prava etničkih i religijskih manjina, te se time hvališe na ploči na ulazu. Ukupno džamija može udomiti oko 20 000 vjernika, iako većinu njih u vrtu, budući da je sama molitvena prostorija relativno malena. Naravno, svi satovi u džamiji pokazuju ujgursko vrijeme, dva sata manje od onoga koje pokazuje moj sat. Dnevne se molitve ravnaju po ujgurskom vremenu. Inače, u Kini je situacija takva da praktički nema besplatnog ulaza u nikakvu znamenitost, pa će vam naplatiti ulaz čak i u parkove. Ulaznica u džamiju konkretno košta 20 juana, što baš nije ni jeftino.
Krećem dalje prema zapadu, prolazeći pored Švicarčeva hostela. Hodajući cestom izbjegavam električne skutere, koji su posvuda, nečujni su i lako vas mogu pregaziti. Očito da Kina želi doskočiti gradskom zagađenju s tim vozilima, ali doista su napast, jer ih ima strahovito mnogo, a svi na njima jure kao luđaci.
Kašgar ima oko 350 000 stanovnika i najzapadniji je grad u Kini. Ima oko 2000-godišnju povijest kao važno križanje na Putu svile, gdje su se razdvajali putevi prema Indiji, srednjoj Aziji, a i Put svile se ovdje granao u dvije rute sjeverno i južno od pustinje Taklamakan. Razumljivo je da je kao takav bio strateškom metom i da su se često oko njega lomila koplja. Područje Kašgara pod kineskim je utjecajem još od dinastije Han, početkom naše ere, a sve do dolaska islama ovdje su dominantne religije bile budizam i zoroastrizam. Ranije je bio poznat pod imenom Šule. Bio je glavni grad Karahanidskog kanata, Kašgarijskog emirata, ali i prve Republike Istočni Turkestan, 1930-ih. U Kašgaru se održava najveći sajam u središnjoj Aziji, u sklopu kojega se nalazi i poznati stočni sajam. Stara gradska jezgra označena je kao najbolje sačuvani primjer tradicionalnog islamskog grada u srednjoj Aziji, premda je uglavnom većim dijelom razorena modernim urbanističkim razvitkom.
Izašao sam iz stare jezgre i hodam jednim bulevarom u sovjetskom stilu prema adresi gdje bi u mom vodiču iz 2008. trebao biti neki tradicionalni ujgurski restoran. Nalazim adresu, ali restorana ni od korova. Možda je u međuvremenu propao, a možda je i zatvoren preko dana, budući da je ramazan, a ja iz natpisa ne mogu shvatiti da je riječ o onome što tražim. Pored hotela je prodavaonica s crvenim križem, to očito nije restoran, nego ljekarna. Ali ostalo mi je teško locirati. U krajnjoj se nuždi oslanjam na ujgurske natpise, koji su pisani prilagođenim arapskim pismom (ujgurski je jedan od rijetkih jezika koji se pišu tim pismom, a da ima obavezno označavanje samoglasnika, pa je doista „čitaj kako piše“ – inače, ujgurski se može pisati i kineskim ideogramima, postoje čak dvije latinične transkripcije, a tamo tridesetih se pisao i ćirilicom, jer je bio pod utjecajem ruskoga; iz tog su razdoblja u ujgurskome ostale riječi kao moroženoe „sladoled“ i pojiz „vlak“). Ha ništa, pojest ću negdje drugdje nešto usput. Vraćam se dijagonalno prema glavnoj poprečnoj aveniji koja vodi kroz grad, Narodnoj aveniji (Renmin lu), primjećujući još jednu zanimljivost današnjeg kineskog urbanizma. Naime, na svakom pločniku prvo se nalazi traka za skutere, a tek onda dio pločnika za pješake. Dakle, da biste uopće došli do ceste, morate se prvo probiti kroz promet skutera, a tek onda krenuti preko ceste, koja je često na sredini podijeljena ogradom, tako da ju ionako ne možete prelaziti gdje vam se prohtije. Na većim križanjima nije rijetkost i da su pješački prijelazi posve zanemareni, ljude se vjerojatno potiče da, ako nije izgrađen pothodnik, prelaze ulicu negdje prije križanja, kako ne bi dodatno usporavali protok prometa kroz križanje. Što znači da morate doći do križanja koje vas zanima, a potom se vratiti jednom od ulica do nekog mirnijeg mjesta, tamo preći, i potom drugom stranom natrag do istog križanja. Ili možete nabaviti skuter i postati građanin prvog reda.
Isto tako, dok hodam gradom primjećujem segregaciju u pogledu poslovnih prostora. Vrlo ćete rijetko vidjeti Kineze i Ujgure da zalaze u iste radnje. Kinezi imaju svoje prodavaonice, butike…Ujguri svoje. Iako žive jedni pored drugih, i nema toliko ekstremnih primjera kao priča s Kosova prije rata, gdje su u Prištini Albanci išli jednom stranom ulice, a Srbi drugom, ipak se ta podjela osjeća, i vrlo ćete rijetko vidjeti čak i miješano društvo – vidio sam tek skupinu od tri policajca, od kojih je jedan bio Ujgur, a dvojica Kinezi.
A onda mi ususret dolaze dva poznata lica – ona dvojica od prethodnog dana. Ovaj ću puta doznati kako se zovu – Švicarac je Jack (njemu su zapravo roditelji Britanci, iako od četvrte godine živi u Ženevi, ali ima dvojno državljanstvo), a Franc je James. I oni su u potrazi za hranom, spomenuli su im da se ovdje pored nalazi nešto poput tržnice i šoping centra s kineskom hranom. Pridružit ću im se, ujgursku ćemo hranu ionako opet testirati večeras na večernjoj tržnici. Nakon pomalo lutanja lociramo rečeno mjesto, zanimljivo je da se na ulazu prolazi kroz detektor metala, a torbe se moraju provući kroz rentgenski skener. Očito se boje terorističkih napada ujgurskih separatista. Tek ću kasnije shvatiti da tijekom kojih sat i pol boravka u tom kompleksu nisam vidio ni jednog jedinog Ujgura. Nije da bi im bilo zabranjeno – jednostavno ne žele zalaziti na ista mjesta s Kinezima.
Nalazimo restoran koji funkcionira poput kantine. Uzmeš karticu, na koju učitaš određenu količinu novaca, potom tom karticom plaćaš hranu. Odabiremo hranu, momci su uzeli nešto s nekim neidentificiranim mesom za što James tvrdi da bi mogao biti pačji vrat ili nešto slično, dosta teško za prožvakati, dok je moja teorija da bi to mogao biti goveđi želudac, tj. fileki, ali drugačije pripremljeni. Ja sam pak uzeo nešto slično umaku bolonjez, s rezancima, sojinim klicama, bok choijem (kineskim kupusom) i još nekakvim špinatu sličnim povrćem. Zanimljivo je da jelo odabireš na temelju uzorka koji se nalazi na tanjuru prekrivenom celofanom, no kada ga dobiješ, jelo je zapravo jušno, preliveno nekakvim bujonom. Usto uzimamo i pivu, pri čemu ja odabirem nekakvu voćnu, nazvanu Hans (njemački utjecaj u kineskom pivarstvu je primjetan – uostalom, i najpoznatiju pivovaru, Tsingtao, osnovali su Nijemci). Budući da smo učitali 100 juana na karticu, odlučujemo se i za desert, no ništa od željenoga nemaju, tako da ćemo se zadovoljiti s jednim sladolednim kupom za svu trojicu. Ostalo nam je još 19 juana, koje razmišljamo potrošiti na tri pive, ali nam ženska na blagajni vraća sav novac, jer je pogrešno shvatila što smo htjeli. Možda je i bolje tako, piva u dućanu je jeftinija, kupit ćemo je tamo. Na izlasku iz kompleksa kupujem još neki osvježavajući napitak čudne plave curaçao boje, koji po okusu vuče na mentu, a u sebi sadrži komadiće nekakvog želea slične onima koje možete dobiti u onom čaju s bobicama, koji je postao nedavno hit u Europi. Nastavljamo šetnju kašgarskim avenijama, krećući se prema grobnici Jusufa Hasa Hadžiba. Na putu dotamo stat ćemo nekoliko puta kupiti osvježavajući napitak, jednom i tangzazu, lokalni slatkiš koji se sastoji od ljepljive riže koja se zamata u bambusovo lišće (koje se ne jede, ono samo služi da se ta riža bolje poveže), a u kojoj se nalazi komad nekog voća (meni vuče na šljivicu), te se to još prelije nekakvim posebnim sirupom s medom. Okus malo podsjeća na griz na mlijeku, ništa posebno, ali eto, da smo i to probali. Pokušavamo se zahvaliti na ujgurskom (rahmat), ali prodavač ne razumije. Možda nije Ujgur. Ali opet, ako živi i radi ovdje, valjda bi naučio ujgurski, budući da je on, a ne kineski, lingua franca za sve Nekineze Tarimskog bazena. Bit će prije da opet imamo posla sa situacijom „ne razumijem čak ni vlastiti jezik ako ga ne izgovarate točno onako kako ga mi izgovaramo“.
Prelazimo cestu i ulazimo u Narodni park. I za njega se teoretski plaća ulaz, ali mi smo se samo ušetali, nitko nas ništa nije pitao. Ovo je ujgursko područje, tu pak nema Kineza. U parku se nalazi lunapark, navodno je tu i nekakav zoološki vrt, minijaturno jezerce s brodićima napravljenim od traktorske gume… Ujguri sjede ili čuče uokolo (uvijek mi je fascinantna sposobnost tih naroda da vrijeme provode u čučanju i da im to ne bude neugodan položaj – vjerojatno je ipak stvar godina treniranja tog položaja prilikom vršenja nužde), kartajući ili igrajući neku drugu igru (mah jong ili čak damu – vidio sam kasnije u starom gradu kako dvojica igraju damu na nacrtanoj ploči, a kao figure im služe matice). Prolazimo kroz park izlazeći na južnom kraju, odakle nije daleko do rečene grobnice. Ulaz se naplaćuje 30 juana, a ionako kažu da je zanimljivija izvana, tako da donosimo odluku da ćemo se samo zadržati u vrtu. Jusuf Has Hadžib je najpoznatiji ujgurski učenjak, a živio je u 11. st. i napisao je lirsku poemu od preko 13 000 stihova, nazvanu Kutad Kubilik – Mudrost kraljevske slave. Poema je gotovo pa enciklopedijski prikaz tadašnjeg političkog, ekonomskog i kulturnog života Karahanidskog kanata. Poema mu je priskrbila titulu Has Hadžib, što znači „kraljevski savjetnik“. Izvornik nije sačuvan, samo kopije u Beču, Kairu i Namanganu u Uzbekistanu. Grobnica ima veliku kupolu prekrivenu tamnoplavim pločicama i relativno lijep ulaz, ostatak je dosta jednoličan. Ali vrt je lijep, sa stablima smokava i pergolom od vinove loze, što su sve biljke koje ne bismo očekivali ovdje, toliko daleko od bilo kojeg mora.
Nakon grobnice nastavljamo prema istoku, gdje se nalazi Istočno jezero (Dong Hu), mnogo veće od onoga u parku, rekreativno područje na kojem se ljudi vozikaju čamcima, a uokolo su postavljene i sprave za vježbanje. Općenito, kada gledamo nova naselja Kašgara koja niču posvuda uokolo, imamo osjećaj da grad ima mnogo više stanovnika nego ih stvarno ima. A opet, možda su to stanovi koji se grade za Kineze koji će tek stići ovamo, kako bi dodatno sinizirali ovo nepokorivo područje. Ako ništa drugo, moderne stambene zgrade izgledaju ljepše od onih građenih šezdesetih godina, koje su tipične panelke u sovjetskom stilu. Jedino što su sve moderne zgrade ogromne.
Od jezera krećemo prema sjeveru, gdje se nadamo naći dijelove starog grada koji još odolijevaju modernoj urbanizaciji. Tu nas zaustavljaju neki Ujguri, koji se žele slikati s nama (uglavnom je Jack, zbog svoje plave kose i brade bio glavna meta, ja sam još najbolje prošao). Jedan od njih nas pozdravlja s jahšemasiz („kako ste“), što podsjeća na Boratov pozdrav. Iako je Borat svoj „kazahstanski“ pozdrav modelirao prema poljskome, zanimljivo je da se u kazaškom srodnom i geografski bliskom jeziku doista kaže nešto jako slično.
Stari grad Kašgar je pomalo Potemkinovo selo. Kuće su sve uređene, ali predimenzionirane i sagrađene od modernih materijala. Ostalo je nešto izvornog grada od ćerpiča, ali samo je pitanje kada će i njega dohvatiti urbanistički buldožeri. Zasad se ulaz u taj dio grada naplaćuje. Ovaj dio kojim smo mi prošli je besplatan, a isto tako daje uvid u tradicionalni život ovog drevnog križanja na Putu svile. Tu je i tržnica začina, na kojoj se osim uobičajenih začina, poput cimeta, kurkume, šafrana, paprike, kardamoma i sličnih, prodaju i sušene zmijske kože, sušene žabe i gušteri…sve liči na mješavinu prodavaonice mirodija i alkemičarskog dućana. Pored toga se prodaju topari, tradicionalne ujgurske kape. Jack je htio kupiti jednu, početna cijena je bila 70 juana, on je spustio na 40. Ima i kapa od karakula, šubara, šalova od nerca… Prijatelji životinja bi se ovdje zgražali u kojem god smjeru da pogledaju.
Pomalo se vraćamo u hotel, kupujemo još pivu u jednom dućanu (u ovom dijelu grada je to logistička začkoljica, budući da je riječ o konzervativnom muslimanskom dijelu, gdje se alkohol mora sakrivati u dubine frižidera, ako ga uopće ima – neka, barem je hladna), a potom sva trojica dolazimo u naš hotel, gdje James ima nekog svog posla, Jack piše svoje zabilješke, a ja odlazim oprati rublje. I opet, kao i svaki put na ovom putovanju, rublje nije dovoljno oprano, jer niti jedan jedini put nisam naletio na mašinu koja pere na 90°. A mrlje od paradajz sosa, voća ili krvi (na rupčićima – u Iranu mi je zbog suhog zraka često išla krv iz nosa) mogu se ukloniti samo kuhanjem. Lako još za rupčiće, oni su ionako tu sa svrhom da se mažu, ali majice s mrljama baš ne mogu nositi.
James se u međuvremenu zapričao na terasi s nekom ženskom iz Devona i nekim tipom iz Nizozemske. I oni idu na zapad, kao i ova dvojica, dosad još nisam susreo nikoga tko ide mojim putem. Oko pola 12 nas trojica i Nizozemac odlazimo na večernju tržnicu. Još osjećam posljedice ručka, tako da ću ovaj puta uzeti samo neki valjušak sličan gruzijskom hinkaliju, ali punjen špinatom ili nečim sličnim (i ne osobito začinjen), te tanjur kuhanog slanutka s prženim jajetom. Za desert uzimamo tradicionalno ujgursko moroženoe, a James i ja još i nekakvu roladu od biskvita punjenog šaumom. Potom je itinerer sličan onom prethodnog dana – u Jackov hostel na pivu. Oni i dalje pokušavaju pronaći nekoga s kime bi podijelili troškove puta do Kirgistana, jer to zahtijeva neku posebnu dozvolu i moglo bi koštati oko 200 do 300 dolara. Ako ih se nađe četvero ili petero, bit će mnogo povoljnije. Zasada su tu do ponedjeljka, možda i do utorka, jer bi granica u ponedjeljak mogla biti zatvorena. Našli su nekog tipa koji je Židov iz New Yorka, taj pak ide iz Hong Konga do Istanbula, također kroz „stanove“ (iako će iz Almatyja letjeti za Istanbul), tako da će se možda pridružiti njemu. Kakogod, sutra je nedjelja, sajmeni dan, pa ćemo mi obići nekoliko sajmova po kojima je Kašgar poznat…
Post je objavljen 21.06.2015. u 06:15 sati.