Šezdesetišesti, 20.6.,
kuham džem od jagoda....
uz to, dok obirem pjenicu (a zašto to činim ni sama ne znam, zašto se pjenica mora obirati?)
čitam i slušam muziku :D
Dijete je danas doživjelo emotivni slom,
cijelo popodne i dobar dio večeri gorko je plakala na telefon
govoreći da joj nedostajem...
baš je bila neutješna.
Na koncu, dok sam dva sata pripremala jagode za kuhanje ,
imala sam je na spikerfonu (speakerphone, jel se tako piše) -
nedostaje joj razgovora i nježnosti.
Ovi moji mutavi starci su joj rekli neka ne plače i neka nam ne kaže da je tužna
jer ćemo tako i mi biti tužni.
Bilo bi im bolje (i njoj) da su se okanili tog mudrijanja i utješili ju nekako,
recimo kakvim razgovorom, šetnjom,
kakvim poljupcem ili zagrljajem....
možda pokazivanjem razumijevanja....
Između toga
bila je žešća svađa o tome kada bismo mi i kako mogli, trebali i željeli
ići na more
(s obzirom na sve i svakoga)
jer naravno,
muškarac ne izgovara istinu nego postupa fakat pokvareno
želeći izazvati osjećaj krivice radije nego reći što misli
(jer onda mora podnjeti tuđe mišljenje o svom mišljenju)
pri svemu skupa gubeći glavu
ko kakva šiparica u emotivnom problemu
tako da moram riješiti njega paralelno
dok rješavam nju.
Hej.
Ne želim ja rješavati sve to. Previše je toga.
Moj džem se i dalje kuha..
Procjena duljine:još jedan sat.
Post je objavljen 21.06.2015. u 00:21 sati.