Marketing
12. nedjelja kroz godinu
Uredništvo našeg bloga je na odmoru - ako netko čita naše upise, neka primi isprike što smo se ulijenili 
Sutra je 12. nedjelja kroz godinu. U službi Riječi Crkva pred nas stavlja prvo čitanje iz Knjige o Jobu:
Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče:
»Tko li zatvori more vratnicama
kad burkajuć se navrije iz utrobe;
kad oblakom ko haljom ga odjenuh
i maglom gustom ovih ko pelenam';
kad njegovu sam odredio među,
vrata stavio s prijevornicama?
'Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka,
tu nek se lomi ponos tvog valovlja!'« (Job 38, 1.8-11)
»Tko li zatvori more vratnicama
kad burkajuć se navrije iz utrobe;
kad oblakom ko haljom ga odjenuh
i maglom gustom ovih ko pelenam';
kad njegovu sam odredio među,
vrata stavio s prijevornicama?
'Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka,
tu nek se lomi ponos tvog valovlja!'« (Job 38, 1.8-11)
Navedeni isječak iz Knjige o Jobu dio je govora u kojem Gospodin postavlja retorička pitanja kako bi pokazao svoju veličinu kao Stvoritelja. Bog govori Jobu iz oblaka - takvu sliku, gdje Svemogući koristi prirodnu silu, nalazimo u Bibliji na više mjesta.
U ovom odlomku Bog govori Jobu kako je ukrotio more. Zanimljivo je da je u starim bliskoistočnim spisima (npr. Enuma Eliš) more prikazano kao sila kaosa. U ovom govoru Bog se prikazuje kao onaj koji čak i taj "kaos" može nadvladati, ukrotiti. Ali njegova veličina nije sadržana samo u tome što je moćniji od tog mora, nego što, umjesto da ga umiri, on se o njemu brine, odijeva ga, stavlja mu pelene, postavlja granice. Za njega, svemoćnog Boga, to veliko i moćno more je kao dojenče.
Psalam 107 predskazuje događaj iz Evanđelja:
Oni koji lađama zaploviše morem
da po vodama silnim trguju:
oni vidješe djela Gospodnja,
čudesa njegova na pučini.
On reče i olujni se vjetar uzvitla
što u visinu diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu,
u nevolji duša im ginula.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac,
valovi morski umukoše.
Obradovaše se tišini,
u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu,
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
da po vodama silnim trguju:
oni vidješe djela Gospodnja,
čudesa njegova na pučini.
On reče i olujni se vjetar uzvitla
što u visinu diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu,
u nevolji duša im ginula.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac,
valovi morski umukoše.
Obradovaše se tišini,
u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu,
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Potom slijedi drugo čitanje:
Braćo: Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. (2 Kor 5, 14-17)
Nikoga ne poznajemo po tijelu - dakle, o nikome ne sudimo na temelju vlastitih spoznaja i vrijednosti. Pavao i drugi Židovi i samog su Isusa Krista promatrali po svojim vlastitim mjerilima, ali nakon toga su ih odbacili i pošli su za njim.
Najzad Evanđelje postavlja pitanje na koje su prethodna čitanja odgovorila - tko li je ovaj da mu se more i vjetar pokoravaju?
Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?" (Mk 4, 35-41)
U ovom je odlomku jasno ocrtan Isus kao pravi Bog i pravi čovjek. On, koji je svemoćan, koji je odmor sviju, i sam se umorio pa počiva na brodu. Ovom se situacijom Isus služi kako bi ispitao svoje učenike. On spava, a oko njih bijesni oluja - osjetila su im se izoštrila kako bi jače upili ono što se ima dogoditi.
Kad ustaje, valovi se odmah smiruju. Na taj način Isus pokazuje učenicima dvije stvari: prvo, da oluja na moru nije samo radi valova, nego radi straha od Boga koji je nad njom; drugo, da Isus, koji smiruje tu oluju, nije stvorenje, nego Stvoritelj.
Slika Isusa u lađi s učenicima može poslužiti i kao slika našeg života. Sveta Crkva je lađa za one koji u životu hode s Gospodinom. On je u toj lađici s nama, iako se čini da ponekad drijema i miruje, on je ipak tu, čeka na obraćenje - pohitimo k njemu u molitvi!
Lijepo je razmišljanje o ovom odlomku ponudio sveti Augustin:
Kad moraš slušati uvrede, to znači da te vjetar šiba. Kad se u tebi uskovitla ljutnja, bacaju te valovi. A kad vjetrovi pušu i valovi se usprave, lađa je u opasnosti, srce ti je ugroženo, lupa. Čuješ uvredu i žudiš za osvetom, ali radost osvete sa sobom donosi još jednu vrstu nesreće - brodolom. Zašto je to tako? Jer Krist u tebi spava. Što hoću reći? Hoću reći da si zaboravio na njegovu prisutnost. Probudi ga onda, zapamti ga, dopusti mu da unutar tebe bdije, pozorno ga slušaj... Kušnja navire: to je vjetar. Uznemirava te: to je nastranje mora. To je trenutak u kojem treba probuditi Krista i podsjetiti ga na one riječi: "Tko je li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"
Pripremljeno uz pomoć Logos Bible Software.
Post je objavljen 20.06.2015. u 10:42 sati.