Marketing
zaprosit, ba
Inspiracija za prošli post je bila ona fotografija šta je nitko komentira nije,a govori više od cilog teksta. Samo je Luiđi reka – 'baš sam se pita, ko je tu ko?!'
A njegov komentar na sadržaj posta – 'Di su oni lipi dugi pjacetanski postovi?!'
Da, di?! Pjacetanski postovi, mo'š mislit?! A kad ide tak'i post, onda svi u jedan glas – ajme, predugačko, tko će to čitat …
Ma, ima sve jedno Luiđi prav', neznan ja pisat ote kratke postove. Zbog kratkoće posta, morala san danas već napisati novi, nastavak.
Pa idemo lipo od početka.
Je, Luiđi me zaprosija. Kak'a je to riječ – prosidba, ka da se nešto prosulo. Bit će da su emocije. Ili ka da netko - prosi, ba. I puno je lipše čut 'zaprositi' nego 'prosidba'. A to šta me je Luiđi zaprosija, to je bila (za)prosidba na Luiđijanski način.
Bilo je to prije koji misec. Poslin one grozne zimurde, šta je trajala i trajala te nikako okončat. Ono kad su krenule kiše, ali ne jesenje, već proljetne vode. Enti, Turgenjeva. Bili smo zatvoreni u četiri zida, a ponistra je odavala samo škurilo. Sunca ni za zeru. Ja san van čovik od sunca, bez sunca mučim, a ni Luiđi nije puno bolji. Pa smo od te 'škurine' bili ka pas i mačka u četiri zida - lini, štufi i bezvoljni.
A onda …
Onda je granulo sunce, granulo ka granta pa se razgranalo. Ajme lipote.
Uranili smo odma' na prvo 'seosko' brdo. Uspentrali se nanj ka dvi mlade divokoze, a zahuktali ka dva stara oronula vola. Iako ne znam jeli volovi huktaju, ali ne možemo na brdo zahuktati ka stare lokomotive jerbo nismo u Švicarsku.
Na vrh smo stigli sretni.
Konačno priroda, sloboda, sunce. Kao da si uhvatio Život za rogove, pa ti se smiješi cijeli svijet. A smiješio se je jeste, pogled pod našim nogama, prekrasna slika na dolinu okupanu suncem.
Proljeće je počinjalo, sve se je budilo. Livada nikad nije bila zelenija, jela nikad mirisnija i življih boja. Pčele, leptiri, sve se uskomešalo, pa kao da se cijeli svijet veseli što se sunce konačno vratilo sa dugog zimskog putovanja.
Na vrhu smo sjeli na klupu, nasmiješeni, svatko u svojim mislima, pogledom okrenutim negdje u daljinu. Kako je jednom netko rekao – najljepše je šutjeti u dvoje. A i tko bi mogao išta progovoriti jer je ljepota prirode plijenila riječi svojim šarmom i ostavljala nas bez glasa. U tišini sreće, srce je bilo prepuno.
Oh, kako je lijepo živjeti.
Kad pomisliš sve one mučne dane, na poslu, u obavezama, problemima, ljudima, sve ti se čini da si zapao u neku crnu rupetinu što će te jednog dana ispljunuti kao crva, pa se vuče, pa se rasteže, kao neka beskonačna špageta. A onda ...
Samo trenutak je potreban, jedan najmanji trenutak ljepote da sve odjednom iščezne. Tad shvatiš da je život samo jedan, jedan jedini, kratak i nepredvidljiv te da nismo bili stvoreni za sve te aparate, zakone i kontradikcije. I da nas je Bog, kad nas je stvarao na svoju sliku i priliku, stvorio lijepe, lijepe kao ovo drvo, ova livada, ovo sunce, razigrane leptire …
Kad bi barem mogli upiti taj trenutak zauvijek, upečatiti ga u svoje srce. Hodati kroz svakodnevnu pustinju nasmijani jer znamo da duboko u sebi skrivamo svu ljepotu Stvaranja. Toga bi se morali sjećati svako jutro, prije doručka, ručka i večere, sa tom mišlju bi morali poći na počinak.
Nema ništa ljepše od ljepote prirode, ništa ne može tako čovjeka uzradostiti kao lijepa slika i ljubav. Ljubav do svega živoga, do prirode, do plavog leptira, pčele vrijedne radilice, do male tratinčice,…
Tad volimo nesebično, bezuvjetno… Volimo ljubav. Ne treba neki poseban čovjek, posebno mjesto, poseban uslov, događaj, recept. Tad jednostavno Volimo Život.
Takav je to bio, taj Dan.
Sjedili smo na klupi, u božjem miru i tišini prirode. Sjedili onako, kako 'stariji' sjede, mirno, zatopljeni svatko u svoje misli, a ipak zagrljeni, sa nekim sjetnim osmjehom ili je to bilo veselje godina, opijenost Životom.
On je bio zatopljen u svoje misli, ja u svoje.
Gledali smo svatko na svoju stranu. Ispunjena srca. Sa tim glupim sretnim osmjehom.
Tišinu je odjednom rasplamsao Luiđijev ozbiljan i miran glas:
»Pjaceto, 'oćeš postat moja žena?!«
Majke ti mile, kako mi je srce zakucalo.
On je još uvijek gledao u svom smjeru, a i ja u svom, dok su mi kroz glavu prolazile tisuće misli. Kao da mi je tornado zakovitlao ono malo mozga. Pa sve mislim, jesam li ja to dobro čula?! Ma, što je sad ovo, što mu je bilo?! Ne jenjava misaona bura, al' ja ipak smogoh u sebi onaj dašak mirnoće, da tiho i jasno kažem:
»Hoću«.
Poslije smo šutjeli.
On zatopljen u svoje misli, ja u svoje.
Gledali smo svatko na svoju stranu. Ispunjena srca. Sa tim glupim sretnim osmjehom.
Tišina nas je obavila dok je opet nije omeo Luiđijev ozbiljan i miran glas:
»Pjaceta, jel' ti znaš da je danas prvog travnja?!«
Poslije smo šutjeli.
On zatopljen u svoje misli, ja u svoje.
Gledali smo svatko na svoju stranu. Ispunjena srca. Sa tim glupim sretnim osmjehom.
Nasmiješena sam rekla - »Znan, Luiđi, znan.«
Nasmiješio se i on - »A dobro šta te iman.«
Poslije smo šutjeli.
On zatopljen u svoje misli, ja u svoje.
Gledali smo svatko na svoju stranu. Ispunjena srca. Sa tim glupim sretnim osmjehom.
Predvečer smo se vratili doma, još uvijek ožareni tim glupim sretnim osmjehom, obavijeni tišinom koja je mirila. Tu noć smo se ljubili kao mladenci.
Nije bio potreban pir, svatovi, darovi, … nebo nas je spojilo, sunce nas je vjenčalo.
Ljudi u našim godinama,… kako bi rekla moja draga Iva – »Pjaceta, ljudi u našim godinama se više ne žene/udaju«. Ne znam zašto je to pravilo, ali ljudi u našim godinama imaju iza sebe već jedan ili dva braka, ljudi u našim godinama su obavezno prošli kroz neku 'bolnu' rastavu. Mislim, svaka je rastava bolna, bila ona zvanična, ne zvanična, tek razilazak ili kraj prijateljstva, selidba, ostanak, svako razilaženje je bolno. Svaki kraj nosi u sebi neku tugu. Ali zar zbog bolnih krajeva, zbog 'boli' razvoda, ne zaslužujemo novi život?!
Kad se je moja Monika trebala (nije da je trebala, ona je to željela) drugi put udat, molila me njena majka da je 'urazumim', da joj objasnim da se ne treba udavat i može živjeti u izvanbračnoj zajednici. Na što je moja Monika odgovorila - »Ako se Elizabeth Taylor mogla toliko puta, pa mogu se i ja koliko puta mi duša poželi.« Rastavila se je prije koju godinu i rekla – »Znaš Pjaceta, neću se više udavat.«
Sve je to istina, ali znan je u dušu, ako sretne 'čovika svog života', onu srodnu dušu, životnog suputnika, udala bi se ona opet i opet, neovisno o posljedicama. Ona voli Život.
Ljudi smo različiti. U životna iskustva ulazimo različito, kao u more - neki skaču na glavu, neki se bace, neki se smoče, a neki nikad u more ne kroče. Svatko je krojač svoje sreće. Neki dišu punim plućima, neki jedva love zrak malim uzdasima. Nema tu recepta, nema tu knjige naputaka, sve je to Život. A najljepše ga je Živjeti u svoj punini, u sjajnom trenutku, kao što obuhvatiš pogledom brdo sa livadom u kasno proljeće
Ps: Nemojte misliti da je ovo kraj, neću ja prestat otom Luiđiju zvocat za oltar. Ako neće on, bit će koji mlaji. Ako Seve može, šta ne bi i ja. A osim toga na tu tematiku odnosa, 'zrelih' godina, braka, … ima još toliko toga za reći da ne mogu tek tako zamučat jer me Luiđi neće nikad prid oltar odvest.
Ps2: Fala svima na čestitkama u prošlom postu, ali kao što vidite – lažni alarm. No, Pjaceta se ne da – možda je izgubljena bitka, ali oltar - bit će naš :-)))
Post je objavljen 18.06.2015. u 21:03 sati.