Eto, nastavljamo našu priču, naše putovanje neonatologijom..
Danas, kad se sjetim poroda mislim da je to prva "situacija" koja razlikuje mame nedonošene djece od drugih mama. Sjećam se kava s prijateljicama koje su rodile. Komentari su bili oko boli, oko rezova, šavova. Toliko sam suosjećala s njihovom boli i mislila se, uf, kako će meni biti. Ja kao da sam zaboravila da sam rodila, da sam imala iste te šavove o kojima svi pričaju, kiretažu. Ne sjećam se boli. Sjećam se samo tuge i strepnje. I danas na kavama kad prijateljice pričaju o porodu, ja kao da nisam proživjela tu bol. Onda se mislim, i nisam. Druge mame kad idu roditi boje se najviše poroda, a mi se bojimo hoće li naša djeca upoznati svoje roditelje, hoće li disati, hoće li jesti. Sjećam se da sam u tom "bunilu" čak i vesela bila. Ali, to sam ja. Kad je situacija teška pokušavam napraviti sve da drugima, pa i meni bude bolje. Mislila sam, ako nasmijem liječnika ili sestru, možda to bude običan porod. Možda me smijeh vrati u normalne okolnosti. Ali nije. Tren bi se smijala, pa plakala. Rodila sam. Otišla sam na urologiju gdje su me čekali moj brat i moja ljubav. Tuga. Sjećam se suza u očima brata (dečko od 2 m i u vojničkoj odori) i pitanja: Miki što će biti s bebama. Suze u očima moga, do jučer malog brata. Sjećam se i moje ljubavi, punog nježnosti za mamu koja je rodila. Nisam ni znala, on je odmah vidio naše mališane i slikao ih, slikao da imamo uspomenu. Ali nije to bila jedina uspomena, jer moje bebe su žive. Sjećam se, nitko nije veselio se porodu, nitko nije čestitao što sam postala majka. A onda me nazvala moja prijateljica i u plaču rekla: pa Miki oni su se rodili živi, živi, oni su živiiii! Plakala je, ali njen plač dao mi je nadu. Pa da, kao da sam postala svjesna, da bebe nisu mrtve i da dišu, dišu za svoju mamu i tatu.
Smjestili su me u moj krevet na urologiji.Uskoro su me posjetili liječnik koji me porodio i naša doktorica koja je primila moje bebe. Bila je tako topla i optimistična, kao da ju je netko baš nama poslao.
Tu večer nazvala sam prijateljicu doktoricu i ona je rekla da kod malene djece postoji nepisano pravilo: 3 sata, 3 dana, 3 tjedna. I bila sam sretna, pa već su prošla 3 sata, a oni su živi. Nazvala me i naša Big Mama, teta Željka Vučko i spojila sa svim divnim ženama sa sličnim iskustvima, a ono što je najvažnije pružila riječi utjehe i nade. I mislim da sam taj tren postala svjesna da ću ja imati Palčića, ta divna mala bića, najveće heroje ovoga svijeta. A onda me nazvala moja ljubav rekla, pa moramo im dati ime. Dominik rekla sam jedan, jer sam uvijek htjela imati Dominika. A za drugog složno smo rekli, neka bude borac, mali Borna. Drugo jutro saznali smo da su mu sestre dale ime Ivan, a mi smo odlučili, biti će on Borna Ivan.
Svanulo je novo jutro, a nitko mi nije javio da se nešto promijenilo. E, to je druga situacija koja razlikuje nas mame nedonošene djece od drugih mama. Budite se svako jutro i čekate da vam netko kaže da nije bilo promjene. Jer, to je u našoj situaciji super stvar. To znači da bebe nisu imale krizu, to znači da nije bilo intervencija. Obukla sam se, našminkala i čak napravila svoje uvojke; htjela sam da me bebe vide urednu i nasmijanu, da upoznaju mamu onakvu kakva ona je. Spustili smo se do neonatologije, i tamo su bile "bebe Jurkin", moji mali "mišići". Iako je doktorica pojašnjavala kako nemaju lijepu boju, kako imaju hematome, kako su na respiratoru, mi to nismo čuli. Pa mi smo upoznali naše bebe. Sjećam se, pitala sam da li je bilo krvarenja na mozgu. Nekako sam to zapamtila od svih pustih predavanja iz fiziološke psihologije; krvarenje na mozgu. Doktorica je odgovorila: nema, JOŠ! E to je treća situacija koju sam zapamtila, sve se mijenja, situacija se može promijeniti čim mi napustimo prostoriju. I mijenjala se. Prošla su tri dana, pa 3 tjedna. Bebe su imale svoje krize, ali svakim danom smo govorili: pa sad su za dan stariji i zreliji, sad imaju čak punih 26 tjedana gestacije. Mi smo ih gledali kako rastu, kako se razvijaju, gram po gram. Svaki dan gledali smo bilježnicu i bili sretni ako je 1 gram beba napredovala. Otvorili su svoje okice pred nama po prvi put. Naši "mišići" gledaju. Koje lipe okice su to bile, plave male okice mamine.
A onda je došao taj treći tjedan. Najteži. Moj Dominik je dobio sepsu, bio je jako loše, gubio je na težini. U nekoliko navrata smo se došli pozdraviti s njim. Kako to ružno zvuči. Pozdraviti se s bebom koja bi tek trebala živjeti. Svaki dan nakon posjeta odlazili bi u bolničku kapelicu, moliti!Molila sam se Majčici da mi ih ona čuva kad ne mogu ja. Molila sam se, da ne pate. Ali patili su. Nisu bili u toplom maminom krilu, nisu bili okruženi pjesmom i smijehom. Moje bebe ležale su u inkubatoru, pokrivene plavom dekom, obučene samo u pelenicu. Bile su spojene na razno razne cjevčice. Mogla sam ih dotaknuti kroz prozoričić, pazeći pritom da mi ruke budu potpuno čiste. I baš kad je trebao proći taj 3 tjedan, 10. 2. u 13 sati dočekala nas sestra na vratima i rekla: mama, pričekajte. Stigla je naša doktorica, a ja sam u suzama pitala: Dominik nije dobro? Doktorica je sa suzama odgovrila, ne, Borna. Kako je Borna bio dobar (bez promjene) mislila sam, možda je sepsa, i pitala ju, "pa što je bilo"?. Nema ga više, otišao je, tihim glasom sa suzama u očima rekla je doktorica. Ne znam ni sada opisati emocije u tom trenutku. Možda šok, možda tuga, možda nevjerica. Ali mislim da vam priroda da neki mehanizam i da zapravo niste svjesni što se događa. Umjesto kupovanja krevetića, ja moram ići vidjeti gdje moje dijete leži. Dogovoriti se sama sa sobom da li da radimo obdukciju, birati lijes. A nisam ga ni vidjela prije nego što je zaklopio svoje okice. Nisam ga ni stavila na ruke. Nikad nije osjetio mamino srce, mamin dodir..3 sata, 3 dana, 3 tjedna..mirno spavaj Anđele moj...Organizirali smo pokop za našeg dečka; miran i dostojanstven. Kupili mu robicu za malog Andjela i pozdravili se s njim. Nisam mogla vjerovati da umjesto u moje ruke, on ide u hladan grob. Ali nije bilo tako, moj Andjeo otišao je u krilo Božje. Sigurna sam. On pazi na sve nas i lrasi rajski vrt s drugim Andjelima. On je dao snagu svome braci koji nas je čekao na neonatologiji. Pojurili smo natrag u Split..čekati..i putovati dalje..:*
Post je objavljen 18.06.2015. u 14:47 sati.