Iz sna o stvarnosti izronilo je blijedo lice mog portreta s ožiljcima ugriza zmije tvojih usana i kaže mi zelena zmija da me voli, a vidjeh da su joj plućna krila slaba i uz svaki krik nenamirene duše zbog nje još uvijek bijele ptice lete ispod spuštenih trepavica.
Bijelo nosi smrt, sanjati bijelo znači smrt, iza Mjeseca oblika davno potopljene amfore popit ću ujutro svoju kavu gorku kao ovaj život.
Želim da mi kažeš: "uzmi me za ruku i potoni sa mnom" ... želim... osjećam nježne breze koje luduju za jesenjim vjetrom i ovim toplim lipanjskim suncem i sjećam se prigušenog svjetla svijeće koje baca odsjaj na naša tijela dok vodimo ljubav u kadi punoj vode i pjene našeg prebrojavanja i čupanja iz nekih pseudo odnosa gdje smo se utapali kao utopljenici bez slamke.
Još uvijek sanjam o prvoj ljubavi, a iz one razbijene amfore za tebe teče crno vino moje ljubavi i želim te više od života kojeg poklanjam mliječnom svjetlu, a ono se probija kroz moje osjetljive – oči duše.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7889-28-9
@Copyright Jadranka Varga - Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.