Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/naelektrisaniguster

Marketing

Pitanja

Ima jedna stvar koja me odavno pravo fascinira a odnedavno i plaši. Naime, pitanje, kako uopće išta postoji? Ono baš išta, ne sad išta da pod tin mislin na neki konkretan skup stvari, nego na sve, sve šta postoji, kako to uopće postoji? I onda, logičan slijed upita, kako samo ne postoji ništa? Mislin kad uđeš u taj osjećaj, realno djeluje ti logično da ne bi tribalo ništa postojat, ili to jest da bi baš samo to ništa tribalo postojat, jedno ništa, potpuno neimanje išta. To ništa, kad kažen, znači naprosto da nema ničega, uopće, da ono baš baš jebeno nema ništa, kontaš? Znači, ništa da nema ni samog tog ništa, pojma ništa, da samo nema. Samo nema, ništa. Il ustvari ne bi to tribalo postojat, jer nema šta postojat, ili bolje rečeno, nema šta uopće išta.

Nekad dođe mi taj osjećaj, ko blic blicne na sekund kako uopće išta postoji, il kad ono primjetiš sam sebe sasvim slučajno, kad radiš neku najbezvezniju stvar al stvar pri kojoj si opušten, kad ti mozak lagano ispadne iz fazona, i kad samo skontaš da ti postojiš. Ono vidiš da postojiš, primjetiš se, posstaneš se svjestan. Ti, sam sebe, postaneš svjestan. Ono jarane ko da smo dvojica ja koji jesan i ja koji san svjestan da jesan, a b* te jebo ja san sam to.

I onda tako, neman pojma zašto al mi trenutno kroz glavu prolaze mačke, valjda jer često uspoređujen sebe i ljude sa mačkama i pokušavan skontat kako to mačke funkcioniraju a kako mi funkcioniramo, valjda jer pravo volin mačke a i nekako fakat, ako bi nešto moga onda bi stvorija neku povezanost da se fakat ja na istom nivou povezat s nekon mačkon. Zamisli mačku, mačku ko stvorenje kad se razvije dovoljno da postane ravnopravna čoviku po nivou svijesti, kako će tada dobro bit družit se s njon. Ja virujen inače da smo mi ljudi i životinje isti, da smo svi bića samo nas razlikuje nivo naše svijesti, to ajmo reć dokle smo došli. I svi se razvijamo, konstantno. Ludo je ovo sve skroz. :D Ja, ugl virujen da će se životinje eto recimo mačke nekad eventualno razvit da budu ravnopravne našem razvoju sad. Naranvo, ne mora značit da će njiov razvoj ić u ustom pravcu ko naš, al ćemo bit ravnopravni.

A za ovo ništa, na momenat kad postanen svjestan toga, pripanen se da možda ovo sve što postoji more propast, možda fakat na neki način i postoji to ništa? Onda se pripanen za svoju egzistenciju, mislin sebe ko bića ne samo u ovom životu, da me možda more nestat. Il da svega more nestat. A možda me i nema? Možda me na nekin način i nema i nikad nije ni bilo? Ko će znat, ako ništa u glavi mi u biti djeluje sasvim moguće da me fakat nema iako znan da me ono, ima jel. To je taj budistički fazon, da je odvojenost i ego iluzija a da smo mi ustvari jedna kozmička svijest koja je svjesna sebe, promatra se, igra se, kupa sama u sebi i uživa u svom postojanju. Zanimljivo to zvuči, al svakako to opet ne odgovara na ovo moje pitanje svega i ništa. I Lao Ce u Taou priča o toj dvojnosti punoće i praznine, o postojanju i nepostojanju. Isto ko ta naoko banalna razmišljanja starih Grčkih filozofa koji bi rekli: Čovik jest, pa neko drugi kaže: Čovik nije. To mi je cura pričala bila. Uglavnon meni je to pravo genijalno, jebena dilema svega, svega apsolutno najdublja dilema izražena u tako banalnoj rečenici.

Oćemo li ikad bit svjesni, potpuno svjesni svega? Oćemo li ikad imat odgovore na sva pitanja? Pod ikad ne mislin nužno u ovom životu. I samo da kažen, ne virujen u raj i paka i to da postoji biće koje nas je stvorilo i koje to sve zna. Virujen da ćemo mi definitivno postojat nakon ovog života, al postojat ćemo neovisno isto ko i sad, postojat ćemo sebi i za sebe u nekin ko zna kakvin dimenzijan. I oćemo li se ikad razvit toliko da saznamo te odgovore? Virujen da oćemo, ako se mi moremo razvit toliko da smo svjesni mačke, mačke kao ideje, kao bića općenito a ona nas nije, onda isto tako možda sad neka druga bića su možda svjesna nas i svjesna na neki način našeg neznanja i naših granica kojih mi nismo svjesni. Možda ta bića znaju odgovore, ali bilo kako bilo, moramo ih i mi moć znat. A možda ih i znamo? :)

P.S. Ja, i pade mi na pamet, ljudi ovo često zovu velikin pitanjima, al kad skontaš, ta su pitanja jako mala. Npr, koliko je samo banalno pitanje: Kako išta postoji? Naspram recimo pitanja: Kako se razvijaju moždane ćelije kod beba, ili koliko različitih vrsta životinja postoji, ili tako bilo šta? A eto, ispade da ustvari što više smanjivaš, smanjivaš i dolaziš na jednostavnije i općenitije, postaje teže. Obrnuta virtualna igrica. Ko što ima ta neka filozofija matematike, mislin da je indijska, koja tvrdi da je najveći broj jedan. Jedan zato što se u broju jedan sastoje svi drugi brojevi, npr dva nastaje tako što se jedan razdvoji po pola. Eto, zanimljiva logika za razmišljat, možda ta priča kako je sve jedno ipak i nije toliko besmislena. Ma, kakva god bila, neka je, ja odo slušat muziku iako je već pet ujtru, al kad je dobro, onda nek se nastavi. :)

Evo jedan pravo dobar češki bend

https://www.youtube.com/watch?v=qyk2WbQiLyw

P.S. Kako vamo u kategorijama nema opcija: Filozofija? o.O

Post je objavljen 16.06.2015. u 16:53 sati.