Ujutro sam u Gilgitu propustio doručak, dobio sam samo welcome tea (s obzirom da je posrijedi odlazak, ne bi li trebao biti welgo tea?), a potom me taksi na trošak hotela prebacuje do glavnog stajališta autobusa i minibusa na rubu grada. Vozač ne zna baš engleski, ali bi se razgovarao. Usput me pita jesam li Korejac. Jučer su me isto neki klinci pitali jesam li Kinez. Pobogu, zar su ti ljudi toliko prirodno politički korektni da uopće ne uviđaju fenotipske razlike među populacijama? Ili su jednostavno neperceptivni?
Na stajalištu mi vozač pokazuje koji je bus, tj. kombi, za Hunzu, ali treba čekati da se skupe ljudi. Ubrzo dolazi neki mlađi tip s kojim razmjenjujem par rečenica. On je isto iz Hunze, ali zanimljivo je da govori bolji engleski od mnogih koje sam sreo u Pakistanu. Općenito ću u Hunzi to doživjeti u više navrata – u jednom od najzabačenijih dijelova države govori se najbolji engleski. Ljudi polako kapaju, skupilo ih se već 15-ak, kada konačno kreće mobilizacija. Meni kažu da taj minibus ide za Aliabad i da bih možda ipak trebao pričekati onaj koji ide za Karimabad, koji je moje današnje odredište. Ali Karimabad je praktički na puškomet od Aliabada, odande mogu uzeti taksi, a minibus za Karimabad bi mogao tek za pokoji sat, ako uopće. To mi potvrđuje i onaj mladić, pa tako ipak ulazim u ovaj kombi. Ukupno nas se unutra uguralo 16 s vozačem. Prtljaga je naravno stavljena na krovni nosač, s time da sam ja strahovao za svoju vreću za spavanje koja zna ispadati kolikogod čvrsto pritegnuo remenje, no srećom su ju dovoljno stabilno položili.
Kvalitetna cesta se nastavlja i uzvodno od Gilgita, a do Karimabada ima kojih stotinjak kilometara. Vozimo se kroz široku dolinu Hunze, jedine rijeke koja je uspjela probiti Karakorum. Polja u dolini su začuđujuće zelena – naime, sustavom kanala voda s glečera dovodi se do naselja i navodnjava okolna polja. Uokolo tog zelenila je kamena divljina, sipine, aluvijalne lepeze…na jednom smo se mjestu uvjerili koliko Karakorumska autocesta može biti opasna – interventna ekipa upravo se spremala s ceste ukloniti kamenčinu veličine našeg kombija, koja je u nekom ranijem trenutku pala na nju. Zamislite što bi se dogodilo da je pala na neki auto.
Kombi je stao i na 20-ak minuta za ručak, pri čemu mi se prikrpao jedan drugi mladić iz kombija. Taj isto govori relativno razumljiv engleski, inače je iz Sosta (što je praktički zadnje mjesto na Karakorumskoj autocesti), a studira u Karačiju (pa zar nije mogao negdje bliže?) i svaki puta putuje busom. On tvrdi da mu trebaju dva dana, iako bi po mom proračunu trebala barem tri. Doduše, s pakistanskim osjećajem za vrijeme možda mu trebaju i četiri, ali mu prolete kao u hipu.
Naravno, ni ovaj dio Autoceste nije pošteđen kontrolnih točaka, iako je osoblje ovdje izgleda informiranije, uzmu pasoš, sve sami pronađu, ne postavljaju nikakva potpitanja, prepišu i vrate pasoš. Kao da nisam u Pakistanu.
U jednom smo času pokupili neke dvije (ili čak tri) majke s malom djecom, koje su im onda na mobitel puštale nekakvu pjesmu za uspavljivanje, i to valjda deset puta za redom. Fascinantna je ta sklonost male djece repetitivnosti, bez ikakvih varijacija. To je kao i ono kada djeca ponavljaju jedno te isto pitanje, ako ih roditelj ignorira, uvijek istom intonacijom, kao pokvarena ploča. Druga stvar koji sam primijetio već dan ranije u Gilgitu, iako je tamo u pitanju bila nešto starija djevojčica, jest da malu žensku djecu – ove u autu su bile još praktički bebe, rekao bih do godinu dana – već šminkaju oko očiju. Mislio sam možda da je to neka igra sjene, ali nakon više primjera potvrdio sam si da očito stavljaju neku vrstu sjenila.
Na oko dvije trećine puta od Gilgita prolazimo pored ploče na kojoj piše „Here continents collided!“, kao da se to ne događa i dalje. Tuda prolazi rasjed između Indijske i Euroazijske ploče, a pružanje toga rasjeda odabrala je i Hunza kao pravac svoga toka. Da sam geološki potkovaniji, vjerojatno bih mogao vidjeti kako prekambrijski gnajs nadvisuje mnogo mlađe stijene, što je dokaz da se ploče penju jedna na drugu, ali nisam. Dok smo se od Gilgita uglavnom kretali na sjever, sada skrećemo prema istoku. Područje je to prinčevskih država Hunza (sjeverno od rijeke) i Nagar (južno od rijeke) koje su u povijesti često ratovale i porobljavale jedna drugoj stanovništvo. Službeno su obje postojale do 1974., kada su ukinute i uključene u puni sastav Pakistana. Ipak, mir (lokalni vladar) Hunze i dalje nosi tu ceremonijalnu titulu, premda se danas bavi politikom na drugi način, mogao bi postati guverner Gilgit-Baltistana na listi Navaza Šarifa.
Dolazimo napokon u Aliabad, te sada treba smisliti kako doći do Karimabada. Odmah pored stajališta minibusa je jedan Suzuki. Riječ je o kolokvijalnom nazivu za kamionet (spomenute marke) koji u prtljažnom prostoru ima sučelice postavljenih osam sjedala, što znači da prima petnaestak ljudi (jer još mnogi sjede po podu, voze se na braniku ili ih više sjedi na mjestu za jednu osobu). Suzuki ide za Karimabad, ali treba čekati da se popuni (što je fleksibilno) i voziti se za kojih 20-ak rupija, ili pak platiti 300 rupija odmah i praktički iznajmiti Suzuki za svoju vožnju (ali dotadašnji putnici ostaju unutra i voze se do svoga odredišta, a ti ih sponzoriraš). Odlučujem se za drugu opciju, toliko bi me koštao i taksi. Smještam se u vozačku kabinu, zajedno sa mnom ide i onaj prvi mladić iz Gilgita. Veliki ruksak je otraga, mali je sa mnom. Vozač me uporno pomiče sve bliže sebi, kako bismo stali i moj suputnik i ja, pa to završava tako da meni ručica mjenjača praktički dolazi između nogu (on mi je doista morao posezati među noge da mijenja brzine), a svakim trzajem koljena udesno aktiviram trubu. Još jedna od onih „koji se vrag ovdje događa“ situacija.
Dok se vozimo, vozač i moj suputnik međusobno nešto razgovaraju. Raspoznajem samo da nije urdu. Nakon što je razgovor utihnuo pitam svoga suputnika je li možda slučajno u pitanju burušaski, i on potvrđuje. Eto, konačno čujem kako zvuči taj izolat koji nema veze s nijednim poznatim jezikom. Kasnije ću doznati da je Hunza u povijesti bila vrlo zatvorena, te Hunzanci - uključivo i mira - nisu smjeli napuštati državu. Zato je valjda i burušaski ostao sačuvan.
Iako sam rekao da idem u hotel Hunza Inn, ovi me odvoze u hotel Karimabad Inn, za što će mi trebati vremena da skužim da nije isto. Soba je u podrumu (ali kako teren s te strane pada, onda je u prizemlju), jednostavno namještena, ali kupaonica izgleda užasno, jer ima samo betonski pod i zbog toga djeluje prljavo i neuređeno, kao da majstori još nisu otišli. Cijena je nekih 830 rupija. Wi-fi nije baš dobar u sobi, ali hotel ima prekrasnu terasu s pogledom na dolinu i na wi-fi signal. Nakon malo odmora i javljanja da je sve u redu, krećem u šetnju Karimabadom, iako je zapravo primarna atrakcija koju želim posjetiti tvrđava Baltit, nekadašnje sjedište mira, a danas preuređena u muzej. Usput tražim i mjenjačnicu, trebat će mi još kojih 10 000 rupija, pa da u miru dovršim boravak u Pakistanu. Nalazim bankomat, čak HBL-ov, ali mi je kartica ostala u sobi. Mjenjačnice ni od korova. Već sam se uspeo navrh Karimabada, ispod same sam tvrđave, nije valjda to sve bilo uzalud, a ako ne promijenim novce, neću imati za ulaznicu (koja je 600 rupija). Nailaze dvojica tipova koji očito spadaju u osoblje tvrđave, jedan od njih izgleda kao da je upravo glumio Trenkovog pandura u nekoj predstavi (samo što i opet, umjesto sablje, ima bambusov štap), drugi izgleda sasvim europski. Općenito, dosta ljudi u ovim krajevima ima vrlo europsku fizionomiju i svijetlu put, ni po čemu ne liče na Pakistance. Zato i one teorije o zagubljenim vojnicima Aleksandra Velikog (s obzirom na to koliko sve populacija tvrdi da vuče porijeklo od izgubljenih Aleksandrovih vojnika, Aleksandar nije baš birao pouzdane kadrove u vojsku). Kažem ovom drugom što je na stvari i pitam ga mogu li ikako kod njih zamijeniti novce. Mijenjaju mi 10 dolara za 1000 rupija, što je dovoljno da imam za ulaznicu. Usput me nude i čajem. Potom odlazim do ulaza u tvrđavu, gdje čekam vodiča, simpatičnog tipa koji je očito zaljubljenik u lokalnu povijest i koji je u oko 45 minuta uspio lijepo prikazati povijest tvrđave i Hunze općenito. Osim mene, tu je bio i neki Pakistanac iz Karačija, no vodio nas je na engleskom. Taj Pakistanac je pak imao onu tipičnu indijsku fizionomiju – široko lice zaobljenih crta, bujna brada kojom je ličio na nekog jogija…potpuna suprotnost lokalnom stanovništvu.
Tvrđava Baltit potječe vjerojatno iz 13. st., no tek je u 17. st., kada je mir Aješo II. oženio baltistansku princezu, došlo do arhitektonskog oblikovanja nalik današnjemu. Kako su Baltiji zapravo odvjetak Tibetanaca, to se vidi i u njihovoj kulturi i arhitekturi, pa tvrđava malo liči na uobičajenu tibetsku arhitekturu samostana-tvrđava. Dotična princeza sa sobom je u Hunzu dovela i graditelje, pa je tako osim obnove tvrđave Baltit izgrađena i druga tvrđava, nazvana Altit, s druge strane mjesta. Oba imena potječu vjerojatno iz jezika balti.
Iako je Hunza ležala na Putu svile, zbog već spomenute izoliranosti sve do 18. st. Hunzanci su živjeli praktički u kamenom dobu, tj. sami nisu poznavali obradu metala. Posuđe izloženo u tvrđavi napravljeno je ili od tikvica ili od posebnog kamenja. Sva naprednija tehnologija dolazila je u Hunzu izvana i to u ograničenim količinama. Tek su u 18. st. uspostavljene intenzivnije veze s Kašgarom. U doba Velike igre Hunzance su snubili i Rusi i Britanci, a Britanci su 1892. poslali vojsku na Hunzu. Tadašnji mir Safdar Han zajedno sa svojom vladajućom klikom odlučio je pobjeći u Kinu. Umjesto njega, na vlast je došao njegov tada 18-godišnji mlađi brat Mohammad Nazir Han, koji je vladao sve do 1938. i koji je zaslužan za modernizaciju Hunze, i koji je zapravo po prvi puta uspostavio veze Hunze s Potkontinentom, dotada je glavna orijentacija bila na sjever, prema Turkestanu i Tadžikistanu. Mohammad Džamal Han, koji je postao mir 1945., odlučio je preseliti svoj dvor u novu zgradu, smještenu niže u mjestu (u međuvremenu se Karimabad proširio i više nije obuhvaćao samo uzak krug uokolo tvrđave na vrhu brijega), a tvrđava Baltit je napuštena. Idućih 45 godina bila je prepuštena zubu vremena, te su od nje s vremenom ostali samo zidovi. No 1990. pristupilo se obnovi i prikupljanju izložaka koje danas možemo vidjeti u tvrđavi, a koji su dotada bili dio privatnih zbirki po kućanstvima. Unutar 6 godina obnova je završena, dosta je pripomogla i vlada Norveške, tako da je od 1996. do danas tvrđavu posjetilo oko 250 000 turista. Može se činiti malo, ali s obzirom na državu u kojoj se nalazi, te pogotovo dio države u kojoj se nalazi, to je brojka od 12-ak 000 ljudi godišnje, što i nije malo.
Pozdravljamo se s vodičem i potom svaki od nas dvojice odlazi svojim putem. Ja se lagano spuštam u hotel, u kojem i dalje traje redukcija (započela je oko 4 sata – za razliku od drugih dijelova Pakistana, gdje struje nema po sat vremena, ovdje je nema po 5 sati u komadu, a moj hotel naravno nema generator), ponovno se raspitujem za mjenjačnicu, potom mi oni kažu da trebam otići u jedan hotel koji mi je usput ako idem do restorana u kojemu sam planirao večerati, naravno tradicionalnu hunzansku kuhinju. U hotelu mijenjam 100 dolara, ali dobivam 9800 rupija. Tražim tipa potvrdu, jer sam vidio da ima neka caka, ako želim promijeniti rupije natrag u neku stranu valutu trebam imati potvrdu mjenjačnice. On mi međutim kaže da se rupije mogu mijenjati sve do Kašgara, tako da nije problem. Sumnjam, čini mi se da mulja samo da mi ne mora izdati potvrdu, ali vidjet ćemo.
Restoran u koji idem zove se Hidden Paradise i ima lijep smještaj na padini brda, s pogledom na uzvodni dio Hunze, u sjeni krošanja drveća. Uzimam potpunu večeru: juhu od marelica, buruce berikuc (sir pomiješan s lukom, metvicom, korijandrom, te potom stavljen u sendvič između dva čapatija i poprskan s malo mareličinog ulja), nekakav spužvasti kruh od heljde koji je neslan i dosta bezukusan, sok od marelice, te za desert nekakvo jelo od pšenice koje zovu „hunzanskom čokoladom“, ali zapravo mi ima okus po preprženim prezlima. I čaj tomoro, od nekih planinskih biljaka. Sve u svemu, nije loše, osvježenje nakon tipične pakistanske hrane, i što je najvažnije, nije ljuto. Primijetili ste da su marelice jedan od glavnih sastojaka – nakon Malatye eto me opet u području gdje se obilato uzgajaju. Inače, posvuda se uokolo može kupiti sušeno voće i orašasti plodovi, Hunza je čuvena po tome. Neki smatraju da je to jedan od razloga dugovječnosti Hunzanaca, premda su detaljnija istraživanja pokazala da je to mit, da je prosječni životni vijek ovdje 50-ak godina, a da sve prolazi iz zabune jer Hunzanci često nečiju dob procjenjuju mudrošću, za koju onda kažu da je npr. „kako da ima 120 godina“. I onda zapadnjaci vide nekog Hunzanca kojega život nije štedio pa izgleda oronulo iako je možda u šezdesetima, još im ovi kažu da je mudar kao 120-godišnjak, i tako nastaje mit o Šangri-la.
Cijena večere je poprilično paprena za pakistanske standarde – 1360 rupija, tj. nekih 85 kn. Jest da je ovo valjda prvi puta u Pakistanu da sam uzeo kompletnu večeru od tri slijeda, ali ipak me malo iznenadilo. Svejedno, sviđa mi se lokalna kuhinja, unatoč nekim promašajima, tako da će čini mi se to biti faktor u pogledu odluke hoću li danas odsjesti u Gulmitu ili u Passuu – Passu navodno ima jedan famozni lokalni restoran.
Ostatak večeri malo guštam na terasi promatrajući zvijezde u mraku Hunze, malo se (zapravo dosta) hrvam s internetom pokušavajući uploadati slike, te iza ponoći odlazim na počinak.
Post je objavljen 16.06.2015. u 06:09 sati.