Za grad duge i bogate povijesti, Gilgit je začuđujuće dosadan. To je u principu grad s jednom glavnom ulicom i nekoliko isprepletenih bazara. Smješten je u jako lijepom prirodnom okruženju, u dolini istoimene rijeke, ima čak i dosta zelenila, ali nema znamenitosti, tako da mi je jutarnja šetnja od kojih sat vremena, dok sam čekao da u hotelu dođe struja (jer je nedjeljom ujutro redukcija tri sata i ovima se ne da paliti generator), bila sasvim dovoljna da se upoznam s gradom. Jedinu znamenitost koja me zapravo zanimala, spomenik Gilgitskom ustanku 1947., nisam uspio pronaći na rečenom mjestu.
Gilgit je bio važna stanica na Putu svile i jedno od središta širenja budizma u ovim krajevima. Štoviše, iz Gilgita potječu tzv. Gilgitski rukopisi, zbirka budističkih natpisa iz 5. i 6. st., napisanih jednim oblikom sanskrta na brezovoj kori pismom śarada, otkrivenih 1931. Riječ je inače o najstarijoj očuvanoj zbirci rukopisa na području Indije. 2006. su bezuspješno nominirani za UNESCO-vu listu svjetske baštine, a 2014. je jedan njihov dio (pohranjen u Srinagaru) nepovratno uništen u poplavama.
Kasnije je u ove krajeve stigao islam, koji je posve istisnuo budizam. S obzirom na važan strateški položaj, oko Gilgita su se često lomila koplja, pa je tako mijenjao vladare sve dok se 1877. nisu pojavili Britanci i ustanovili Gilgitsku agenciju, kako bi spriječili prodor carske Rusije u ove krajeve (bilo je to doba tzv. Velike igre, geopolitičkog nadmetanja Britanije i Rusije radi kontrole nad srednjom Azijom). Gilgitska je agencija zapravo bila podređena indijskom Kašmiru, ali je bila pod britanskom kontrolom, kako bi se spriječilo petljanje Rusa. 1935. Britanci su Gilgitsku agenciju iznajmili od kašmirskog maharadže na 60 godina. Time vojska Kašmira više nije bila prisutna na teritoriju Gilgita, a Britanci su umjesto toga osnovali Gilgitske skaute, lokalnu vojnu postrojbu koja je imala britanske časnike. U travnju 1947. odlučeno je da Britanci vrate iznajmljeno područje Kašmiru, te je to učinjeno do 1. kolovoza te godine. Kada je postalo izgledno da bi Kašmir mogao pripasti Indiji grupa muslimanskih časnika u vojsci Kašmira, predvođena pukovnikom Mirzom Hassanom Hanom počela je planirati zavjeru kojom bi pripojila Kašmir Pakistanu. No vijest se prerano pročula i Han je premješten u udaljeni garnizon Bundži. Istodobno, Gilgitski skauti (koji su još postojali), predvođeni bojnikom Mohammedom Babarom Hanom (uz navodni prešutni pristanak njihovog britanskog zapovjednika), započeli su svoju pobunu. Nakon što je Kašmir doista pristupio Indiji, na ulicama Gilgita je došlo do pobune, a guverner Gilgita je pozvao vojsku upravo iz garnizona Bundži. A otamo se pojavio već spomenuti Mirza Hassan Han. 1. studenog guverner je uhićen, a pobunjenici su zatražili priključenje Pakistanu. Unutar nekoliko dana Skauti i muslimani vojske Kašmira krenuli su u rat protiv Indije, zauzevši Baltistan i stigavši do predgrađa Srinagara. Indijska je vojska uzvratila bombardiranjem Gilgita iz zraka, što je s obzirom na reljef bio zahtjevan zadatak, te je uglavnom završio neuspješno. Nakon primirja, kao što sam već spomenuo, Gilgit, Baltistan, Hunza, Nagar, Čitral i čitavo područje do prijevoja Hundžerab i Vahanskog koridora dopali su pod kontrolu Pakistana, no Pakistan to područje ne smatra posve pripojenim dok se kašmirski konflikt definitivno ne riješi.
Dok se s jedne strane grada nalaze bazari, s druge je strane aerodrom, praktički najvažnija veza ovoga grada sa svijetom, s obzirom da vas avion za sat vremena prebaci u Islamabad, dok će vas put cestom koštati čitavog dana vremena i bezbroj živaca (čak i ako se bojite letenja, vožnja Karakorumskom autocestom donosi jednaku količinu rizika). Iako nije toliko velik kao onaj u Skarduu, glavnom središtu Baltistana (tamo slijeću i Boeinzi 737), svejedno je dovoljan da može udomiti turbopropelerce. Ne znam kakav je osjećaj slijetanja u usku Gilgitsku dolinu, vjerojatno ipak malo bolji od onog zloglasnog aerodroma u Butanu, za koji u svijetu postoji samo 10 pilota koji imaju dozvolu slijetanja.
Inače, dok se u nizinskim krajevima Pakistana sve vrti oko kriketa, ovdje u brdima dominira jedan drugi sport s palicom i lopticom – polo. Porijeklo pola nije sasvim jasno, najvjerojatnije potječe iz Perzije iz 6. st. pr. Kr., gdje je bio vrsta treninga za elitne konjičke postrojbe (trg Naghš-e Džahan u Esfahanu ima vratnice za polo na svojim krajevima), no neki tvrde da potječe baš iz ovih krajeva, potkrepljujući to tibetskom riječju za lopticu – pulu. Gotovo svako malo veće mjesto u ovim krajevima ima svoju polo ekipu, no obično se međusobno natječu doline jedna protiv druge. Dok u standardnom polu svaka ekipa ima po 4 igrača, u ovom sjevernopakistanskom ekipe imaju i po 100 igrača. Promet u Lahoreu je mila majka prema onome kako izgleda takva utakmica. No danas je ipak brojka za službene susrete nešto manja – šest igrača na svakoj strani. Polo je i prilično skup sport – treba održavati i hraniti konje, što je nekad bila dužnost mirova, lokalnih vladara. Danas vlada financira mnoge takve utakmice. Eto, ako ste se pitali zašto je Pakistan siromašan – polo. Utakmica ovdje traje sat vremena, s pauzom od 10 ili 15 minuta u poluvremenu, a ako se igrač ili konj ozlijede, i njihov pandan u protivničkoj ekipi mora napustiti igru. Za razliku od zapadnjačkog pola, ovdje nema zamjene konja. Na prijevoju Šandur, između Gilgita i Čitrala, svake se godine u rujnu odigrava veliki turnir između tih dviju ekipa, a s visinom od 3810 metara, to je najviše polo igralište na svijetu.
Usput, polo je mila majka prema još bizarnijoj igri koja se igra zapadnije i sjevernije od ovih krajeva, u Afganistanu, Tadžikistanu i Kirgistanu. Igra se zove buzkaši (katkada i kökborü „plavi vuk“ – prema sivom vuku, tradicionalnom simbolu turkijskih naroda), a igra se pomoću trupla teleta (katkada i koze) bez glave i potkoljenica, obično napunjenog pijeskom. To truplo se treba ubaciti u nekakvo zadano polje na kraju terena (kao polaganje u ragbiju ili američkom nogometu), a pritom ga drugi igrači pokušavaju oteti od onoga koji ga nosi. Ono što je bizarno jest da su talibani tu igru zabranili kao divljačku i nemoralnu, dok se s povratkom slobode buzkaši opet igra, pače, to je nacionalni sport Afganistana. Nadam se da neće doskora organizirati olimpijadu u srednjoj Aziji, pa da to još bude pokazni sport…
Nakon što sam veći dio podneva i poslijepodneva proveo u sobi, izlazim ponovno na ulice Gilgita kako bih pronašao još štogod zanimljivoga. Nisam. Samo šarenilo ljudi (od kojih su mi neki opet dosađivali da ih slikam), dvije džamije i policajci koje nažalost nisam mogao slikati, ali koji umjesto pendreka nose – bambusove štapove. Batinaši samo takvi. Vjerojatno i udaraju po bosim stopalima.
U ovim se krajevima brzo smrkava, već oko 7 sunce zalazi za brda, pa se tako i ja vraćam u hotel, gdje unatoč tomu što nisam pretjerano gladan uzimam večeru, nekakvu povrtnu juhu (koja je naravno pretjerano začinjena – pa dobro, zašto ne možete malo olabaviti s tim?), a onda još i dal, jednako začinjen, što više ne mogu i ostavljam. Eto, zbog toga mi neće biti žao napustiti Pakistan – želja mi je konačno jesti manje začinjenu hranu. A i ove redukcije struje me izluđuju, tim više jer je u svakom mjestu drugačije. Vidjet ćemo kakav će biti konačan dojam o Pakistanu, kad se sve slegne. To doduše ovisi i o angažmanu vojske i policije u pronalasku izgubljenog mobitela. Iako se ja bojim, ako ga ovaj više ne uključi u mrežu, moglo bi se dogoditi da ga se ne nađe. Tip je dokazao da nije baš prepametan („ovo je moj mobitel“, a evidentno je na stranoj mreži), pa je pitanje hoće li skužiti da mora dekodirati mobitel ako ga želi koristiti (jer se dosada već ispraznio, a on ne zna PIN hrvatske kartice), ili će ga se rezignirano pokušati riješiti. Moj se Lookout Security još nije oglasio, što znači da ili se još nije spojio na mrežu (bio je vikend, pa sve da i zna što mora sve napraviti, možda još nije stigao), ili ga je uspio deinstalirati. Nakon toga preostaje samo pretraga preko IMEI broja, i to ako policija izda nalog telekom-operaterima da lociraju mobitel s rečenim IMEI brojem. Doduše, čak se i njega može hakirati, ako se zna što se radi…pitanje je samo znaju li to pakistanski kokošari.
Čekamo…
Post je objavljen 15.06.2015. u 06:54 sati.