Marketing
TITO i/ili PAVELIĆ
PITANJE PAMETI
Postoji kod nas mnogo ljudi koji smatraju da je Josip Broz Tito ne bilo kakav, nego jedan od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva. Postoji mnogo ljudi koji smatraju da je Ante Pavelić najveći zločinac u hrvatskoj povijesti. Zatim postoje i oni koji ne smatraju da je Tito bio zločinac, ali niti da je „najveći sin naših naroda“, kao i oni za koje je Pavelić naprosto smutljivac koji je loše odigrao priliku da ostvari „vjekovni san hrvatskog naroda za svojom državom“, a postoje i oni koji obojicu jednako otpisuju. Naravno, postoje i oni kojima i za Tita i za Pavelića kurac puca i najradije bi da ni za jednog ni za drugog nikada nisu ni čuli. Bilo koji stav prema jednoj od tih povijesnih ličnosti ne isključuje bilo koji stav prema drugoj (pazi ovo: Tito i Pavelić su se obojica borili za Hrvatsku, samo svaki na svoj način!), pa bi prema odnosu naspram njih mogli podijeliti stanovništvo Hrvatske u niz grupacija.
Tito. Pobornici ga hvale, a oponenti jednu njegovu osobinu nikada nisu doveli u pitanje. U svem drvlju i kamenju koje svaljuju na Titov račun, nitko od onih koji ga mrze nikada nije rekao da je bio glup. Nitko nikada nije doveo u pitanje da Tito bio ne samo inteligentan, nego i izuzetno inteligentan. Pametan. Pamet mu nitko nije osporio – uvijek je znao izvući najbolje za sebe i ono za što se zalagao.
Nasuprot tome – Pavelić. Što se tiče njegove razboritosti dovoljno je pročitati samo drugi i treći odlomak na 352 stranici knjige Slavka Goldstaina „1941. – Godina koja se vraća“. (Usput rečeno, smatram ne samo da svatko koga zanima povijest, suvremena povijest, povijest koja izravno utječe na sadašnjost i ideološki prijepori današnje Hrvatske neizostavno mora pažljivo pročitati tu knjigu, nego da bi bilo korisno i da je svatko tko živi ovdje pročita.) U prvom odlomku na koji vam skrećem pozornost Goldstain za Pavelićevo rezoniranje vrlo obzirno kaže „S vojničkog stajališta te su naredbe bile promašaj koji je teško objasniti“. U drugom, jednako obzirno kaže:“Pavelić nije bio dorastao toj jednostavnoj vojničkoj logici“, a završava ga mnogo eksplicitnije: „demonstrirao … zaslijepljenost u kojoj je dugotrajno njegovana mržnja blokirala zdrav razum“. Bez goldstainovske obzirnosti ta dva odlomka govore da je Ante Pavelić bio naprosto glup, dapače – ne samo glup kao šlapa nego i zao.
Da je Pavelić bio izuzetno glup imam i svjedočanstva iz osobne porodične povijesti. Kao mlad trgovac koji je 1935. preselio iz Sarajeva u Zagreb, moj djed je i ranije nekoliko puta godišnje redovno dolazio poslom u „prijestolnicu Hrvata“. Ovdje je provodio vrijeme u društvu kojem je pripadao i Ante-prezime mu znate. Unutar tog društva – a riječ je o ljudima koji su ga osobno dobro poznavali „u dušu“ – Pavelić je važio za rijetko glupog i posebno zadrtog čovjeka, te bio premet neprekidnog ismijavanja. U svjedočanstvo svog djeda ni najmanje ne sumnjam jer čak i Zirdum zna da je moj djed opravdano važio za besprijekorno poštenog čovjeka u čiju se riječ može pouzdati. Djed je pričao da je omiljena zabava u društvu kad su se u kasne noćne ili rane jutarnje sate podnapiti vraćali iz kave birtije bila da netko podbode Pavelića pokazujući mu dućan ili obrtničku radnju pored koje su prolazili: „To ti je srpski dućan!“ ili „To ti je židovska radnja!“ Pri tome su koristili najrašireniju metodu nacionalnog prepoznavanja na našem području, prepoznavanje po prezimenu koje je bilo istaknuto iznad dućana, obrtničkih radionica i ureda. Na to se pijani Pavelić nije mogao suzdržati da ne grabi najbliži kamen ili ciglu i razbija izloge ili prozore. No kako je najraširenija metoda ujedno i sasvim nepouzdana, oni koji su ga podbadali obično su pazili i da razularenog budućeg poglavnika pogrešno usmjere. Nekoliko takvih ispada završilo je tako da su pijanog izgrednika odveli policajci ili žandari, tko god je tada brinuo za javni red i mir, a posebno je bilo smiješno što se on i u rukama organa reda otimao da baci još koju ciglu, ponašanje sasvim neprimjereno mladom advokatu. Jadnika su prijatelji narednog jutra svojim vezama izvlačili iz bajbokane, ali su ga zato narednih dana beskrajno zafrkavali, prvo – što je završio „u apsu“, zatim – što su ga morali spašavati, a naposljetku što je nanio štetu ljudima koji čak ni po njegovim nakaradnim kriterijima nisu bili nimalo krivi, pa se trebao sramiti i pred njima.
Oprostite ako sam zastranio s porodičnim pričama, pa da se vratim na početak. Ono što me čudi, a što nitko ne spominje, jest da u opredjeljivanju između Tita i Pavelića postoji jedno itekako važno razlikovanje – da je jedan bio izuzetno inteligentan i pametan, a drugi beznadno glup. Mnogo toga što ni najmanje ne podržavam mogu razumjeti, ali nikako ne mogu razumjeti one čije klicanje jednoznačno možemo prevesti sa „Nećemo pametnog čovjeka! Hoćemo glupana!“
-------------------------------------------------------
Post je objavljen 14.06.2015. u 22:13 sati.