(17 Xl 2009)
Znam
da ćeš baš ti
kada ustaneš
prišiti moju senku
za rub
svoje košulje
ali sada
samo zvezde hodalice
po mlečnome putu
svoje cipele od iskri
probaju.
I svaki ledac
toga svetla
pita me
i noćas
žudno
kao
da samo ja to mogu
i moram
znati
i odgovoriti:
kako su to postale
biljke
kako alge
i da li ribe čuju
koga leptiri pored vode
na cveću
slasno ogovaraju.
Pita me se
i zašto mi to trepćemo
kada smo budni
i šta se dogadja
sa nama
dok spavamo.
A ja?
Ja
ne znam.
Ne znam zašto
idemo ukrug
kada se izgubimo
ni kako talasi nalaze
svoje stope u pesku
niti kuda pohitaju
kada se od obale
odbiju.
Ne znam
ni ko je to
naučio led
da pliva
i kako to
da postoje
razne vrste oblaka
i zašto
moja polica
ima
samo pola svoga lica
pa se knjigama
našminka.
Ali mislim da primećujem
da nam tepaju mučki
ptice rugalice
zavidne
jer te volim
a ti
to osetiš
i kad nisam
pokraj tebe.
A kada i ti
legneš
ona jutarnja senka
sa tvojih bedara
postaće
deo tame
koja beži kroz prozor
i izvlači te sa sobom
na još jedno naše
noćno
putovanje
.
Post je objavljen 14.06.2015. u 15:25 sati.