Mogla bih, ali neću
nazvati ovaj trenutak ljutnje ili bijesa
poderanim, pokrpanim zaključkom čitanja,
gledanja u slike što vise na zidu kao paučina
proljetna,
koja zimi izgubi sitne kovanice
ispod mladog trsa vinove loze, za sreću...
... Tako mi svega,
svaki dan mi govore, a ne vjerujem,
jer sorta kraljice vinograda...guta sve
sve što želim reći u ovom trenutku.
Osjećam se
kao sa druge strane ograde napuštenog imanja
s umazanim bijelim cipelama djetinjstva...
Djeluje prilično spetljano, dok izgovaram ove riječi
vjerujem, svjedok sam živi, ispod neba...
ne brinem za glasine, koje se šire kao mutna rijeka,
jer danas slavim godišnjicu uglednog čovjeka,
prvi otisak stopala
jedini detalj koji pamtim
izgubljena u pojmu vremena.
Rekli su mi, da je potrebno pratiti slijed... ne znam čega
možda berbu mladog grožđa kad muljača proždire,
a njegov sok slijeva se niz žedno grlo...
Rekli su mi mnogo toga, a ja... nisam brinula
ostavila sam zaradu života skrivenu od same sebe
prikovala je na zid kao sliku
jedino, svojevoljno, molila sam je
da ostane tu...
na hladnom zidu u visini mojih očiju...