Petak u Rawalpindiju protekao je u prilično lijenom raspoloženju, iako sam legao kasno, probudio sam se već prije 8, vjerojatno me još uvijek zabrinutost muči i ne da mi spavati. Ponovno sam posjetio bankomat, ovaj puta uspješno, podigavši 20 000 rupija u apoenima po 500. Budući da sam odmah 16 200 ostavio za hotelske troškove, sasvim je jasno da ću još morati mijenjati ili podizati novac u Pakistanu, čime sam već više nego duplo probio budžet. Uz dodatne troškove poput kupovine mobitela, pitanje je hoću li uopće vidjeti Novi Zeland…
Ujedno sam spoznao još jedan problem svog novog mobitela. Naime, Xperia Z2 ima ugrađenu bateriju, koja se ne može zamijeniti. Kao i svakoj bateriji, i ovoj opadaju performanse s vremenom. No, kako rekoh, ova se ne može zamijeniti. Moj stari mobitel mogao je na jednom punjenju izdržati oko 2 dana, uz wi-fi, Candy Crush i slična trošenja. Ovaj je u 12-ak sati došao od 100 do 25%, bez Candy Crusha. Ukratko, nagrabusio sam ako je baterija doista toliko slaba. Da, za oba mobitela je riječ o aktiviranoj opciji Stamina, dakle uvjeti su identični.
Ručao sam ipak u hotelu, nisam gladan, ali čeka me 18-satni put, treba nešto ubaciti u sebe. Opet će biti pileći chow mein. Oko 7 sati napokon krećem iz sobe. Doveo sam ju u red, obično se pozdravljam s mjestima na kojima sam proveo dulje vremena, iako me za ovo ne vežu baš ugodna sjećanja. No vjerojatno bih se i s ćelijom opraštao da sam u njoj proveo par godina. Na recepciji je onaj tip koji je onaj dan uspio dobiti Faisala, pozdravljam se i s njim, kažem da sam dao njihovu adresu kao mjesto na koje da donesu mobitel kad ga nađu, pa ću im ja onda reći što dalje, imam njihovu vizitku. Do kolodvora naravno idem s onim taksistom od dan ranije, on kaže da je danas bio 4 puta na Committee Chowku, ali bez uspjeha u pronalaženju onog vozača. Dok se vozim kroz prometni kaos Rawalpindija, grada u kojem sam silom prilika proveo čak 9 dana i iz kojeg sam jedva čekao otići, sada sam zdvojan. Odlazim, a u gradu ostavljam mobitel. Nadam se ne i nadu da će biti pronađen i vraćen. Taksist me dovozi na kolodvor, pitam ga koliko sam mu dužan, on kaže da me danas časti. Eto, vraća mi vjeru u Pakistance. No kaže da do polaska busa budem u uredu Natco-a, jer ima dosta lopova uokolo. Pozdravljamo se i ja se smještam u čekaonicu u uredu agencije, gdje mi se ubrzo prikrpava neki oniži tip za kojeg sam prvo mislio da je netko iz agencije, ali onda ispada da samo želi pričati. Oprezno razgovaram s njim, možda je neki muljator koji me snimio i sad će me pokušati okrasti. Razgovaramo o uobičajenim stvarima, o dojmu koji imam o Pakistancima…čini mi se da je razgovor jednosmjeran, čim pokušam proširiti temu ispada da me ovaj više ne može pratiti. Pita me jesam li sâm ovdje. Hm, zašto ga to zanima, želi li me iskoristiti? Poziva me da sjednem s njegovim društvom, ali meni se bogme ne da seljakati svoje stvari na drugi kraj prostorije, a onda biti u fokusu pažnje grupe Pakistanaca. Potom mi nudi da popijem čaj s njim. I to odbijam, što ako me želi drogirati? Taksistova me primjedba učinila paranoičnim. Naposljetku dolazi i vrijeme kad moram na bus, ovaj očito ne ide na isti bus, ali onda shvaćam da mu namjere ipak nisu bile nečasne, normalno se pozdravlja sa mnom, pitanja su mu bila odraz iskrenog interesa i želje da malo provježba engleski.
Autobus izgleda kao i onaj za Pešavar tri dana ranije, kojim sam išao do Taxile. Prazan je, ali takav neće dugo ostati. Tip koji me dopratio do mog sjedala me pita odakle sam, nudeći par država kao mogućnost: Kina, Japan… Pa dobro, jesi li ti ikad vidio kako ljudi iz Kine ili Japana izgledaju? Ujedno me pita imam li 10 kopija za kontrolne točke. 10? Pa jučer su mi rekli 6… Ovaj odmahuje rukom, u stilu nema veze.
Iako se 8 sati ubrzano približava, a ne čujem ni da ovaj izvana poziva putnike namjernike (ipak nema baš puno onih koji bi ovako na ho-ruk htjeli ići do 18 sati udaljenog Gilgita), ipak u jednom trenutku u bus ulazi tridesetak ljudi, od kojih jedan naravno sjeda i do mene (i taj čak i izgleda kao da je iz Kine ili Japana, iako je vjerojatno lokalni gorštak). Da, bit ćemo dupkom puni. Doduše, pored nas i iza nas su po dva slobodna sjedala u trenutku kada bus konačno kreće, pa tako čak i spuštam naslon. No radost ne traje dugo – zaustavljamo se na nekoj benzinskoj pumpi i tamo skupljamo preostale ljude. I onda stojimo još 15-ak minuta, bez ikakvog vidljivog razloga. Napokon krećemo dalje i tu tonem u san, unatoč poprilično glasnoj glazbi iz zvučnikâ. Budim se oko 22 sata, točnije, budi me neki klinac. Svi ostali putnici su izašli. Mali mi ne zna objasniti zašto da izađem. Ustajem i odlazim do vozača, koji također nije vičan engleskom. Pitam je li u pitanju kontrolna točka, onda obojica shvate i vele „ne, restoran“. Ma kvragu i restoran, pustite me da spavam. Vraćam se na mjesto. Onda me vozač pita za fotokopije, dajem mu. On kaže „Još dvije.“ Znači sad 8, a prije 10, a jučer 6. Velim mu da mi je ovaj jučer rekao 6 i da se toga držim. Ovaj me zove naprijed, mislim si sad će napraviti još dvije kopije, ali on mi samo kaže da idem van, jer polazimo dalje tek za 20 minuta. Ali ja ne želim jesti, želim spavati! Kažem to i vozaču i napokon me pušta na miru. Ali, da ironija bude veća, sad sam se razbudio, pa vadim tablet i pišem dnevnik, dok se konačno ne uspavam dovoljno. Nastavit ću kasnije, možda i po dolasku u Gilgit.
Svanulo je negdje prije 5 sati, kada smo naišli na prvu kontrolnu točku. Naravno da je policajac odmah zapičio k meni, i naravno da ne zna engleski. Traži me pasoš, onda me traži da pođem s njim, ali tek kad sam se izvukao van iz svog sjedala vozač mu kaže da ima fotokopiju mojih dokumenata i da mu zapravo ne treba. Ovaj mi vraća pasoš uz uobičajeno pitanje odakle sam. Nisam raspoložen za gluposti, pa mu samo kažem „Piše vam na pasošu Hrvatska“, što izaziva smijeh onih u busu koji su to razumjeli, samo ne znam smiju li se policajčevoj gluposti ili mojoj naivnoj reakciji. U Beshamu stajemo na nekih 45 minuta, ovo je važno križanje odakle se cesta iz doline Inda odvaja prema dolini Swat. Krajolik je prekrasan, duboki kanjon Inda, iznad njega smještena seoca i poljoprivredne terase, te cesta koja visi nad tom provalijom. Srećom, ima branike.
Karakorumska autocesta je vrlo pompozan naziv, prijevod engleskog imena Karakoram Highway, što je točno ime samo u pogledu toga da je way i da je high. Štoviše, riječ je o najvišoj asfaltiranoj cesti na svijetu (barem u dijelu prijeko prijevoja Hundžerab), koja spaja Islamabad i kineski Kašgar. No riječ je o običnoj dvotračnoj cesti. Ipak, s obzirom na reljef kojim prolazi i takva je cesta ogromni inženjerski uspjeh, budući da je na mnogim dionicama prije njene izgradnje glavni vid prometa bila magareća staza. Vodi dolinama Inda i Hunze, preko Hundžeraba i onda krajnjim zapadnim platoom Xinjianga. Kanjon Inda mjestimice je dubok toliko da sela u koritu rijeke imaju sunčevu svjetlost svega nekoliko sati dnevno. Slično kao i reljef, opori su i ljudi, u Pakistanu, koji slovi za zemlju prilično svojeglavih, gorštaci iz doline Inda su možda i najdivlji. Veliki dijelovi područja kroz koje cesta prolazi bili su do šezdesetih godina nezavisne kneževine koje su tek nominalno pripadale Pakistanu, no stvarne kontrole nad njima nije bilo. Njihovi stanovnici potomci su bandita koji su stoljećima ugrožavali promet na Putu svile, budući da je današnja Karakorumska autocesta zapravo sljedbenica jednog od ogranaka Puta svile, onoga koji je povezivao Kinu s lukama na Arapskom moru. Tim je putem u Kinu stigao budizam, a kasnije se ovuda širio i islam. Danas su gotovo svi stanovnici ove regije muslimani, iako šaroliki – suniti su na jugu, u dolini Hunza su uglavnom ismailiti, ima i nešto šijita, dok su u Baltistanu nurbahšiji.
Naravno, lavovski dio posla na ovom infrastrukturnom zahvatu dostojnom izgradnje egipatskih piramida obavili su Kinezi – recimo gotovo svi mostovi na 1200 km dugoj cesti kineske su proizvodnje. 1964. postignut je sporazum između Kine i Pakistana o točnoj granici (Kina i Indija međutim još i danas spore o svojoj), te je već 1966. započeta izgradnja Karakorumske autoceste. Pakistan je već ranije bio izgradio neke cestovne dionice, npr. dionicu između Swata i Gilgita, a Kinezi su gradili sa sjevera, niz Hundžerab. Cesta je u Pakistanu službeno dovršena 1979., a predana prometu 1982. 1. svibnja 1986. prijevoj Hundžerab otvoren je i za turiste, čime je čitava dionica postala univerzalno dostupnom. Radnu snagu u svakom trenutku činilo je 15 000 pakistanskih vojnika te između 9 i 20 000 kineskih vojnika, plaćenih dobrovoljaca i zatvorenika. Radilo se uglavnom ručno, pomoću lopata i krampova. Službeno je s pakistanske strane život izgubilo 400 do 500 radnika, ponajviše u Indskom Kohistanu (Kohistan = zemlja brdâ, isto kao i od turkijskog korijena Dagestan). Tvrdi se da je brojka bila i mnogo veća, ali da su Kinezi zataškali svoje mrtve. Održavanje ceste u voznom stanju zahtjevan je i neprestan zadatak, koji najviše pada na pakistansku stranu. Budući da cesta prolazi kroz mjesto gdje se susreću četiri najviša planinska lanca na Zemlji, podložna je stalnim potresima (jedan od njih prije nekoliko je godina u dolini Hunze izazvao nastanak novog jezera koje je potopilo dio ceste, te se danas promet na tom dijelu odvija brodom dok ne dovrše zaobilaznu cestu), a tu su i neprestana urušavanja, padovi kamenja i slično. Ukratko, putovanje po Karakorumskoj autocesti je permanentno nošenje glave u torbi. Stoga se obično vozi u konvojima i zato to toliko traje.
Cesta spaja Pandžab i tzv. Sjeverna područja. Već se po imenu vidi da je to nekakav provizorij. U Pakistanu se to područje naziva Gilgit-Baltistan, no naziv je poluslužben. Naime, čitavo područje do podjele je također bilo dijelom prinčevske države Džammu i Kašmir, no kada je bilo jasno da će Singh pristati uz Indiju, vojska u Gilgitu se pobunila i proglasila priključenje područja pod svojom kontrolom Pakistanu, što je međunarodno odobreno sporazumom o prekidu vatre od 1. studenog 1947., zajedno s trećinom Kašmira. Odonda se ovo područje nalazi u limbu, budući da Pakistan inzistira na referendumu u Kašmiru (ali samo na ili-ili, bez opcije neovisnosti), a onda će se sve rješavati u paketu. Kada bi Gilgit-Baltistan postao provincijom, to bi značilo prešutno priznavanje podjele Kašmira. Razumljivo je da takav stav smeta stanovnicima Gilgit-Baltistana, koji se osjećaju izdanima od zemlje za koju su optirali. 2009. Gilgit-Baltistan je dobio nekakav poluprovincijski status, kako bi se barem malo izašlo u susret stanovništvu, ali još uvijek nema puna prava provincije.
Daljnji dojmovi s ceste i iz Gilgita u idućem nastavku…
Post je objavljen 13.06.2015. u 16:34 sati.