Osvanulo je tako i veliko jutro, jutro u kojem ću konačno dobiti ono što me držalo toliko dugo ovdje, a onda, ćao Rawalpindi, nadam se da se više nećemo sresti. No sudbina je imala svoj ironični obrat…
Dvojba je bila obući šalvarkamiz ili europsku odjeću te otići u ambasadu pristojan. Prevladala je ta opcija, osim toga, lakše mi je odmah izdvojiti iz džepova ono što ostaje na kontroli od onoga što ide u salu sa šalterima. Uzimam formular za vizu, novčanik, mobitel, kopiju putovnice, trpam to u džepove na hlačama i krećem. Kupujem bocu vode u jednoj od triju prodavaonica u nizu i opet dolazim do ugla, gdje ću tražiti taksi. Uvijek mi je to cjenkanje pomalo neugodno… Prilazim tipu u Suzukiju, pitam ga „China embassy, five hundred, OK?“, on prihvaća uz uobičajeno kimanje koje imaju i Pakistanci i Iranci, a koje se zapravo sastoji od nekog čudnog trzanja glavom u stranu, više u stilu „Vidjet ćemo.“ Ulazim u auto i krećemo već poznatom rutom… Negdje nakon ulaska u Islamabad moj vozač na jednom mjestu zaustavlja auto, te odlazi nešto pitati taksiste na suprotnoj strani ceste. Vraća se i ponovno pali motor, što traje, očito je kontakt slab. Nisam siguran hoće li uspjeti zapaliti, ali iz negdje petog pokušaja uspijeva. Dolazimo do početka diplomatske zone, 300-tinjak metara od kineske ambasade, ali oni sad inzistiraju da me vozač ostavi na parkiralištu pored zgrade odakle polazi diplomatski shuttle. To znači još 20 rupija za parking, što mu također velikodušno podmirujem. Izlazim iz taksija na parkingu i opet čujem dok se udaljavam kako ovaj pokušava pokrenuti motor… Obavljam uobičajenu kontrolu na detektoru metala, potom ulazim u glavnu dvoranu, vadim iz džepa papirić s potvrdom za kinesku vizu, kažem tipu na šalteru da ne znam treba li mi uopće shuttle, kad idem samo po vizu, ali treba i to košta 200 rupija. Pljačka. Dobivam neku potvrdu, potom krećem u čekaonicu pored, te dok tražim mjesto odlučujem malo ubiti vrijeme igrajući Candy Crush Sagu… Posežem u džep za mobitelom i shvaćam da ga nema tamo! Nagonski pipam ostale džepove, također bezuspješno. Pa nije mi valjda ispao, nije imao gdje, čuo bih, nisam nigdje bio na mekanoj podlozi… Ma čekaj, ja sam smeten, sigurno sam u gužvi ujutro jednostavno zaboravio uzeti mobitel, sjećam se da mi je bio na uzglavlju dok sam se pakirao za ambasadu, možda sam ga jednostavno ostavio tamo. Provjerit ću kad se vratim u sobu, opet dižem paniku bezveze.
Iz čekaonice me šalju na drugi izlaz, tamo bi trebao biti shuttle za kinesku ambasadu, koji se pojavljuje za desetak minuta. Vozi samo mene i to sve na koncu traje dulje nego što bi trajalo da sam rečenu udaljenost prehodao. U ambasadi mogu odmah zapičiti unutra, ne trebam čekati u redu. Sve je u redu, viza je tu, 4500 rupija su tamo, datum izdavanja vize je 5. lipnja (kog sam ja onda vraga gubio tih 5 dana ovdje?), mogu ući u Kinu do 5. rujna i ostati 30 dana. Ostat ću i dulje.
Izlazim van i nalazim taksi za natrag, također bez puno krzmanja pristaje na 500 rupija. Mislio sam mu ponuditi 700 ili 800 da me vozi do Pir Wadhaija, pa da odmah kupim kartu za bus, ali me ovo s mobitelom stiltalo i neću biti miran dok se ne uvjerim da je u sobi. U autu pregledavam i putovnicu, imam točno 11 slobodnih stranica, dakle trebala bi izdržati do kraja putovanja. Vozač je razgovorljiv, mlađi tip imenom Abdul Kabir, koji ne vlada baš najbolje engleskim, ali to nadoknađuje voljom. Malo komentiramo političku situaciju, on nije zadovoljan izgradnjom Metrobusa, smatra da se novac mogao i korisnije uložiti, npr. u elektrane kojima bi se riješila opskrba strujom…vjerojatno tu ima i osobnih interesa, jer će Metrobus njemu kao taksistu oduzeti dio putnika. Vožnja na kraju ispada 550 rupija, jer mi nije imao za uzvratiti još 50, pa sam mu to šenkao.
Ulazim u sobu, sad ću konačno fotografirati vizu i onda idem pozavršavati današnje poslove, još s ulaza gledam prema krevetu…NEMA GA! Nabrzinu prevrćem posteljinu, nema ga nigdje. Srećom, imam Lookout Security, sad ću ga naći…ništa! Tek ću kasnije doznati da Lookout Security zahtijeva vezu s internetom, inače je besmislen. Rezignirano se spuštam do recepcije, kažem što je bilo, pitam što bih trebao napraviti u tom času. Kažem im da nemam nikakve indicije, ali najvjerojatnijim mi se čini da mi je ispao u taksiju. Kao za vraga nisam zakopčao džep. Prema onome što se sjećam, stavio sam ga u isti džep s formularima, a u taj sam džep prvi puta posegnuo na šalteru dok sam vadio onu potvrdu iz ambasade. Jesam li ga tada još imao u džepu? Ne sjećam se. Inače imam redovnu radnju pipanja džepova svako malo, a danas to nisam napravio. Džep je dubok, mogao bi mi ispasti samo da jako dignem nogu, ili eventualno kod sjedenja… Na recepciji me pitaju što znam o taksiju. Kažem im da je bio Suzuki Mehran (kao valjda 90% taksija u Pindiju), jarkocrvene boje (to je već novitet, jer uglavnom nisu takvi). Vozač je izgledao kao tipični Pakistanac, cromanjast, brada, nekih 50-ak godina, tamnoplavi šalvarkamiz… Registracija? Ma tko bi to gledao… Ovi mi kažu da je posrijedi vjerojatno bio privatni auto, a ne službeni taksi i da sam trebao uzeti jedan od taksija ispred hotela, jer njih znaju, i oni su službeni. Ali kad sam mislio da su oni mafija koja pumpa cijene… Jedini poseban znak – auto malo teže pali. Ali i dalje ne znam ništa o njemu. Molim ih da probaju nazvati moj mobitel, možda ga je netko našao, pa ne zna što bi s njim. Mobitelski softver je ionako na hrvatskom, usto je i zaključan na hrvatsku mrežu… Nazivaju, mobitel zvoni, ali se nitko ne javlja. Odlazim s jednim od ljudi s recepcije do spornog ugla gdje sam ušao u taksi, tamo su sad neki vozači motorne rikše, koji naravno ne znaju tog vozača. Očito nije redovni gost ovdje. Ovaj i dalje naziva broj, te se u jednom času netko i javi, ali kako ovaj nema dovoljno novca na računu, isti čas prekida. Vraćamo se u hotel, pitajući usput i u onoj prodavaonici gdje sam kupio vodu. Ni tamo ništa. Pokušavam se sjetiti jesam li se možda negdje nekako nezgodno sagnuo ili čučnuo…ma osjetio bih da mi je kliznuo iz džepa i čuo bih udarac u pod. To je moralo biti u taksiju, tamo se pomalo klizao iz džepa i onda možda čak pao na sjedalo, pa je to bilo prigušeno. Ne znam jesam li prilikom izlaska iz auta možda stao na travu, pa da bi tamo ispao… Iz hotela pokušavamo nazvati s fiksnog hotelskog telefona i opet se netko javlja. Taj s druge strane se predstavlja kao Faisal, a kad ga ovaj pita je li taksist, i kaže mu da je mobitel izgubljen, ovaj kaže da nije i da je to njegov mobitel. Da, s hrvatskim brojem. Na bilo koji idući poziv ne odgovara. Odlučujemo potom s još jednog mobitela poslati poruku da ga molimo da donese mobitel u hotel Regent, da slijedi nagrada od 10 000 rupija. Ja sam bio spreman ponuditi i 20 000, inače cijena tog uređaja u Pakistanu je nekih 40 000 rupija. Poruka je isporučena, no je li pročitana i hoće li nešto biti od toga, ne znamo. Ostaje mi samo čekati. A znate što mislim o čekanju koje može potrajati neodređeno dugo. Molim potom ovoga koji mu je slao poruku da ga ipak zvrcne, ali sad ni on nema više novca na računu. Sad dolazimo do one situacije u kojoj su se svi užurbali da mi pomognu, ali do određene granice. Ponese te to i nadaš se da će sad prevrnuti čitav Pakistan da nađu tvoj mobitel, ali onda odjednom stanu i gledaju te sažalnim pogledom, dajući ti prijedloge poput „pa odi opet do diplomatske enklave, možda oni nešto znaju“, „nema smisla ići na policiju“, „možda će se javiti do navečer“… Objavljujem obavijest i na FB grupi, no dobivam samo poruke tipa „Drži se“, „Ajoj“ i slične, što je OK, ali bi mi u tom času pomogao neki konkretan savjet, kao oni koje ću kasnije iskopati preko interneta, iako već prekasno.
U očaju ipak idem i na policiju, čija je stanica relativno blizu, ali ja malo lutam uokolo, zato što nemam pri ruci Google Maps (jer su iste u mobitelu). Kada dođem do policijske stanice ukratko objašnjavam situaciju na ulazu, pa mi oni samo mašu da uđem. Kad sam ušao iza sebe čujem smijeh, vjerojatno u stilu „Vidi naivčine.“ Primaju me u jednoj sobi gdje su neki inspektori, koji čini se znaju posao. Kažu mi da mogu pokušati locirati mobitel preko signala i znadem li možda svoj IMEI broj. Ne znam ga napamet, ali ga imam dostupnog i mogu im ga dati ako ga zatraže. On zove mobitel sa svog mobitela, bezuspješno. Potom poziva kolegu za kojeg mi kaže da će poći sa mnom u hotel, otamo ćemo nazvati broj, ako on daje signal, moći ćemo ga locirati. Ako to ne uspije, moći će ga se locirati preko signala baznih stanica. Pun nade krećem natrag u hotel motorom s tim policajcem, koji ne zna engleski, nosi šalvarkamiz i ispod njega službeni pištolj. Dolazimo na recepciju, zovemo, mobitel zvoni. No ovaj se ne javlja. Policajac sliježe ramenima, u smislu „ako se ovaj ne javi, ja tu ne mogu ništa“. Pa gdje je lovac, goniometar, što li? Ne, nema toga. Ali čekaj (ovo sve razgovaram preko recepcionara koji prevodi, ali onda završi u razgovoru s policajcem iz kojeg me se isključi), nije li inspektor rekao da je ovaj zato došao ovamo da ga pokušamo locirati, a ako to ne uspije, locirat ćemo ga preko baznih stanica? Ovaj tvrdi da oni to nemaju. Na moje inzistiranje zove inspektora, koji na telefon priča sasvim drugu priču. „Mi nemamo uopće takve uređaje u Pakistanu.“ Dakle, zapravo ste mi lagali? Pa došlo je do nesporazuma, mi možemo kontaktirati CEA (što god to bilo, nadam se da ne misli na CIA, jer je onda odmah jasno da mi prodaje muda pod bubrege), pa će oni to pokušati pronaći, trebat će nam za to sat-dva, pa ćemo vam se javiti oko toga… Recite mi iskreno, mislite li se oko toga potruditi ili mi samo dajete lažnu nadu. Vidjet ćemo što možemo učiniti.
Da sam Navaz Šarif, mobitel bi mi bio u ruci prije nego što je dotaknuo pod, a potencijalni kradljivac bi se već klatarao s nogama u zraku. U tom mobitelu mi je pola života, kontakti od svih relevantnih ljudi, slike, SMS-ovi, logovi s WhatsAppa, vodič Southeast Asia on a shoestring (srećom sam napravio kopiju na tabletu), Google Maps, alarm… Ovi na recepciji imaju ideju da bih trebao otići na islamabadsku policiju, jer se gubitak dogodio tamo. Ako se dogodio, to ne znam. Je li bio gubitak, krađa… Jedino što znam jest da ga ima neki Faisal, koji nije baš jako vičan baratanju s izgubljenim mobitelima. Zašto ići na islamabadsku policiju, kad mi mogu reći isto što i ovi tu? Lookout Security i dalje ne nalazi ništa, ovaj se nije nikamo prijavio preko wi-fija. U međuvremenu sam se odlučio na još jednu mogućnost – budući da ovaj sad zna već hotelski broj, neće se javljati na njega. Možda da pokušam s nekog drugog broja. Odlazim u hotel Civic, objašnjavam ukratko situaciju, frajer na recepciji kaže da će nazvati i ako se netko javi pitati je li to Faisal i reći da se nudi 200 dolara za mobitel. No izuzev jednog poziva, mobitel uopće ne zvoni. Je li moguće da je baterija na umoru (možda je ovaj još nazivao uokolo, to je isto opcija, bojim se i pomisliti na troškove, a ne znam kako da stupim u kontakt s T-Mobileom), ili se možda čak i riješio mobitela koji sada leži u nekom kanalu? Na kraju se odlučujem i za očajničku varijantu – idem u diplomatsku enklavu, možda stvarno imaju kameru na ulazu u parking, koja je snimila moj taksi, pa tako doznam registraciju. Ovaj puta uzimam taksi ispred hotela, 1000 rupija tamo i natrag, s čekanjem dok obavim štogod da obavim. Tamo je međutim već fajrunt, ljudi se spremaju doma. Vojnik na ulazu je neki stariji tip bez pola zuba, koji ne zna engleski. No onda dolazi jedan koji zna nešto engleskoga, pa me puštaju unutra. Tamo su još neki taksisti, pa pričam s njima, oni ne poznaju tog mojeg. Ali jedan od njih kaže da doista na ulazu u parking postoji kamera, ali za to moram popričati s čuvarima. Izlažem priču jednom čuvaru, koji kima, potom me odvodi unutra, do nekog drugog službenika, koji kaže da možemo pregledati snimke, ali sutra ujutro, jer sada više nema nikoga tko bi to mogao. Ili im se ne da jer žele ići doma. Ja mogu praktički smjestiti trenutak mog dolaska na parking u razmak od pet minuta (imam točno vrijeme na onoj potvrdi od shuttlea), ne bi to toliko puno trajalo, a s informacijom bih možda mogao odmah otići na policiju, da pokuša bar pronaći vozača, pa da utvrdimo zna li on išta o tome i zove li se možda Faisal. Ovaj zapisuje moj broj mobitela, kaže da će ga pokušati naći. Velim mu da će mobitel teško naći, ali da mi može pomoći oko registracije. Sutra ujutro. Hm, izgleda da ne odlazim sutra iz Pindija…
Rezignirano se na povratku u hotel hvatam za zadnju slamku – molim taksista da stane kod onih taksista s kojima je ovaj moj razgovarao jutros. Možda je netko od njih bio tamo jutros, možda ga zna… Ništa. Užas, čini mi se da ću se morati pomiriti s neminovnim. Ovaj očito nije donio mobitel u hotel, više ga se ne može ni dobiti, da stvar bude gora vratio sam se u hotel u vrijeme redukcije, pa nema ni interneta… Nakon što internet konačno proradi uspijevam prosurfati stranicama o traženju izgubljenog mobitela. Najveći broj njih zahtijeva vezu mobitela s internetom. Jedina druga mogućnost jest triangulacija preko signala, što radi davatelj usluga, a pomaže i policijski nalog (koji pak u Hrvatskoj izdaju tek ako je vrijednost mobitela preko 2000 kn, a mojeg jest – hm, jesam li rekao da ga još nisam ni otplatio?). Naravno, pomaže i posjedovanje IMEI-ja – dapače, to je broj koji se ne mijenja (osim ako naletite na iskuse hakere), čak i ako se promijeni kartica, te je moguće naći mobitel pomoću njega. Sve sam to mogao pokušati izvesti jutros, da sam znao za to, ali nisam. Zapravo, glavni je problem što mi za bilo što od toga svega treba internetska veza na mobitelu. Dakle, ako se skot ikad prijavi na net, to će biti sjajno, ali dok god se drži pritajeno, ja tapkam u mraku i ovisim o dobroj volji policije. Ako sutra ujutro uspijem doznati registraciju i pronaći vozača, to će biti super. Bilo bi najlakše da je on krivac, iako se bojim da nije, djelovao mi je nekako dobroćudno. No možda izgleda vara. Eto koliko obična modna dilema može upropastiti život. Da sam otišao u šalvarkamizu sve bi bilo u redu, imao bih vjerojatno 10 godina života više (računam da sam ih toliko izgubio u današnjem nerviranju) i sutra bih se truckao Karakorumskom autocestom. Ovako…tko zna što me još čeka sutra.
Post je objavljen 11.06.2015. u 03:38 sati.