U zemlji koja ne prima preveliki broj turista, ali svejedno ima dovoljno atrakcija, poput Mohendžo Dara, Lahorea ili planinskog sjevera, Taxila figurira kao najposjećenija destinacija. Stoga sam ju i ja stavio na svoju listu obaveznih lokacija. Produženi boravak u Rawalpindiju mi je dao dovoljno prilike da odaberem dan kad ću otići tamo, ali sam u tom biranju na kraju spao na predzadnji mogući dan. Vrućina, dugo spavanje, svaki puta neki drugi razlog i eto. Ni danas nije bilo idealno – prognoza je najavljivala 41 stupanj. Usto je taman kad sam se spremao poslati dnevnički zapis nestalo struje, a debili opet nisu uključili generator. I tako sam morao čekati do 11 da pošaljem post, a onda se tek otputio do autobusnog kolodvora Pir Wadhai, odakle polazi većina autobusa koji ne pripadaju kompaniji Daewoo. Od hotela do kolodvora idem motornom rikšom, za 200 rupija, što mi se, s obzirom na udaljenost na karti, a i empirijski provjerenu na putu, čini poštenom cijenom. Kolodvor Pir Wadhai je pakistanski kaotičan, ne postoje nikakve informacije, iako postoje peroni grupirani po kompanijama. Lociram jedan bus za Pešavar, taj bi trebao prolaziti pored Taxile. Pitam ljude, kažu da prolazi. Bus je još prazan i ja svaki puta naivno pomislim kako će se biti super voziti u polupraznom busu, zaboravljajući da je ovo Pakistan i da bus ne kreće dok nije posve pun. Pomalo mi je neobično i to da se vozim busom za Pešavar, grad za koji znate kakvu reputaciju ima, iako se ja vozim samo 40-ak od ukupno 150 km udaljenosti
Naravno da smo čekali dok se bus ne napuni, pa smo tako do Taxile putovali sat vremena. Bus me ostavlja u centru mjesta Taxile, koji je malo udaljeniji od arheoloških lokaliteta. Centar je zapravo uz samu Veliku osnu cestu i pun je vozila, ljudi, životinja, uobičajenog kaosa specifičnog za ove prostore. Taxila se ujedno nalazi na granici provincije Hajber-Pahtunhva, čime sam na opasnom teritoriju. :D Prvo pomišljam uzeti rikšu do arheoloških lokaliteta, barem do muzeja, pa ću onda pješice dalje, no budući da uglavnom viđam samo qingqije (to je inače kao neka malo veća motorna rikša koja ima dvostranu klupu na kojoj može ukupno smjestiti četvero ljudi, znači masovka), odlučujem se za pješačenje. Čak i nije toliko vruće koliko bi trebalo biti, ili sam se ja popakistanio. Uglavnom, do rečenog lokaliteta imam preko sat vremena hoda, kroz bazar, pored željezničke stanice, kroz mjesto, uz jedno krivo skretanje… A kad sam došao do lokalitetâ, oni se protežu daljnjih 5-7 kilometara. U vodiču piše da vam Taxila može uzeti kojih 6-7 sati za razgled, i mislio sam da pretjeruju, ali doista je moguće.
E sad, što je uopće ta Taxila? Riječ je zapravo o arheološkim ostacima čak triju gradova i još ponekih sakralnih objekata razbacanim na području krajnjeg istoka Pešavarske visoravni. S obzirom na važan položaj na raskrižju trgovačkih putova između južne i središnje Azije, Taxila (odnosno Takcaśil, Grad klesanog kamena na sanskrtu) često je mijenjala gospodare. Najstarije naselje za koje se zna potječe iz doba Ahemenida i nalazi se na Brežuljku Bhir (Bhir Mound), gdje se naziru tragovi ulica i kuća s dućanima. Taxila je u to vrijeme bila sjedište satrapije Gandhara, jedne od najistočnijih u carstvu. Gandhara je inače povijesno ime za Pešavarsku visoravan. 326. pr. Kr. kroz Taxilu je prošao i Aleksandar Veliki na svojoj ruti do Indije, opisavši ju kao „bogat grad s dobrom vlašću“. Ubrzo nakon toga Taxila će potpasti pod Maurijsko Carstvo, koje je utemeljio Čandragupta Maurija. Bit će to prva od triju država koja će uspjeti ujediniti čitav Potkontinent pod jednom vlašću (druge dvije su bile Mogulsko Carstvo i Britanska Indija). Najznačajniji vladar Maurijskog Carstva bio je Čandraguptin unuk Aśoka, koji je inače bio najzaslužniji za širenje budizma diljem Indije, ali i izgradnju mreže trgovačkih putova. Lingvistički, Aśoka je važan zbog svojih natpisa koje je dao postaviti na lokalnim jezicima diljem Indije, čime je sačuvan određen korpus srednjeindijskih jezika, tzv. prakrta (najsačuvaniji prakrt je pali, jezik svetih budističkih spisa). U Taxili je za vrijeme Aśoke osnovano budističko učilište, po nekima pompozno nazvano jednim od prvih sveučilišta u svijetu, iako po ustroju nije posve odgovaralo sveučilištu. No svejedno je značaj Taxile nemjerljiv – ovdje je neko vrijeme djelovao i Panini, čuveni gramatičar koji je kodificirao sanskrt, a tvrdi se i da je mahajanski budizam upravo u Taxili dobio svoje obličje.
Nakon što je 185. pr. Kr. ubijen posljednji vladar Maurijskog Carstva, Taxila je potpala pod helenističko kraljevstvo Baktrije, a novi su vladari sagradili novi grad Sirkap s druge strane rijeke, nasuprot Taxili. To je potrajalo do 90. pr. Kr., kada vlast nas gradom preuzimaju Skiti, a njih 70 godina kasnije odmjenjuju Parti. 76. g. po Kr. dolaze Kušanci, koji pak osnivaju treći grad na lokalitetu, Sirsuh. Otada pomalo Taxila tone u zaborav, iako ju navodno u 4. st. osvaja sasanidski kralj Šapur II., barem sudeći po velikom broju novčića s njegovim likom koji su pronađeni. U 5. st. grad su napali Bijeli Huni, poprilično ga razorivši, od čega se nikad nije oporavio. Štoviše, pao je posve u zaborav sve do prvih iskapanja Alexandera Cunninghama 1860-ih i 70-ih.
Centralno mjesto odakle počinje obilazak Taxile je muzej, koji je smješten odmah pored Brežuljka Bhir, koji je pak srednja žalost. Izgleda kao brežuljkasti pašnjak, a ulaz u njega nije jasno označen, pa tako zaobilazim taj lokalitet. U muzeju kupujem ulaznicu za muzej i za ostale lokalitete u blizini (Sirkap i okolne lokalitete, Sirsuh i Džandial). Svaka košta po 200 rupija (cijena za strance), a onda mi još kažu da nakon što pogledam muzej idem rikšom u obilazak ostalih lokaliteta za 500 rupija. E pa ne idem, 500 rupija je previše, a ja mogu hodati. Muzej je zanimljiv, s obzirom na velik broj raznolikih pronađenih nalaza – od uobičajenih posuđa i novčića, sve do igračaka i porodničke opreme. Ima jedan jedini problem – ne smije se fotografirati, što znači da mi morate vjerovati na riječ. Tu su i brojni kipovi Buddhe, od kojih neki imaju europske crte lica – posljedica utjecaja helenizma. Izlazim iz muzeja nakon 15-ak minuta, mislim prvo da se kroz muzejski kompleks dalje nastavlja obilazak lokaliteta, ali brus. Moram natrag na cestu, pa još njome kojih dva kilometra, pored brojnih klesarskih radionica (Taxila je poznata po klesarstvu i kamenu), sve dok ne dođem do odvajanja za Sirkap. Premda put do njega vodi kroz neki šumarak i pored košnica, Sirkap je još najuređenije nalazište. Vide se ostaci gradskih zidina, brojnih kuća i hramova, a tu je i glavna ulica koja je presijecala grad. Dok ulazim u kompleks maše mi neki tip iz daljine. Mislim si pita li me imam li kartu, pokazujem mu kartu, potom on pita želim li brifing (što bi zapravo značilo da me provede uokolo), rekoh dobro, iako znam da ću mu za to morati dati neki bakšiš. Pokazuje mi nekoliko hramova i ukazuje na detalje koje sâm ne bih primijetio. Govori i prilično dobar engleski za nekoga tko je lokalan (on kaže kako živi u selu malo niže). Veli kako je većina nalazišta još neiskopana, te kako ljudi kada oru svoja polja znaju pronalaziti komadiće posuđa ili čak novčiće. Posebno se to događa kada je kiša, možda razina podzemnih voda onda diže nalaze uvis. U sklopu Sirkapa nalazilo se nekoliko stupa, hram sunca, apsidalni grčki hram, zoroastrijski hram vatre, a tu je i crkva Sv. Tome, apostola koji je naviještao Evanđelje u Indiji. Kasnije će ga tamo i ubiti. Na kraju mjesta pogled puca preko polja na još nekoliko stupa u daljini, a tu su i ostaci Sirsuha, prilično zanemarivog opsega.
Naravno da moj vodič ima i svoju ideju da mi pokuša prodati novčiće koji su ovdje iskopani (ako nisu lažnjaci). I naravno da ih neću uzeti – ako su pravi, činim kulturnu štetu, ako su lažnjaci, onda sam budala ako ih uzmem. Pristojno odbijam, unatoč njegovim napomenama kako će mi dati povoljnu cijenu (nisam doznao koju). Kažem da ću mu dati bakšiš za njegov trud, ali da me novčići ne zanimaju. E sad, koliko bakšiša? Držim se onoga da mora biti manje od cijene ulaznice, pa mu dajem 150 rupija. Sveukupno me vodio po kompleksu možda 10 minuta. Ne znam kako će reagirati, a on još dodatno pojačava moju zbunjenost dvosmislenim pitanjem „Are you happy?“ To može značiti „Ako si sretan, zašto mi daješ samo 150 rupija?“ ili „Nisam stekao takav dojam, ali očito si sretan mojim vođenjem kad mi daješ čak 150 rupija.“ Budući da mi je nakon toga još pokazao i prečicu kojom doći do glavne ceste, izgleda da je ipak zadovoljan.
Ostao je još samo jedan lokalitet koji mogu vidjeti s ovom ulaznicom (za udaljenije bih lokalitete morao kupovati još jednu ulaznicu) – Džandial, gdje se nalaze ostaci grčkog hrama izgrađenog na mjestu nekadašnjeg zoroastrijskog tornja tišine. No prije dolaska dotamo, zaustavlja me neki stari, koji sjedi na stolcu nekih 50-ak metara od samog brežuljka na kojem je hram, te mi nudi stolac da sjednem i odmorim se. Govori vrlo rudimentaran engleski, tako da uglavnom šutimo. Tek kad se ja konačno dignem, on mi kaže da na povratku navratim u njegov dućan, koji je tu odmah pored. Aha. Sad ću morati zaobilaznim putem natrag. :D Sâm hram nije bogznašto, očuvani zidovi, temelji stupova, sa stražnje se strane može popeti na krov (tu mi se prikrpao neki tip koji me valjda isto htio voditi, ili možda jednostavno gnjaviti, srećom sam ga otpilio svojim najneljubaznijim načinom odgovaranja na pitanja), i to je više-manje sve. Vraćam se prema glavnoj cesti kroz polje, kako ne bih morao razgledavati dućan od onog starog, a potom odlučujem hodati skroz natrag do glavne ceste i autobusnog stajališta, za što mi treba gotovo sat i pol. Inače, primjećujem kako mi u Pakistanu bubrezi gotovo uopće ne trebaju – svu tekućinu ili iznojim, ili ju izbacim proljevom. To baš i nije zdravo.
Bus za Pindi nalazim odmah, riječ je o nekakvoj krntiji sa zanimljivom kombinacijom sjedala – 3+2, što znači da je riječ o kokošinjcu. I naravno da mora biti dupkom pun, susjedov lakat u mojim rebrima, susjedova guzica na repu mog šalvarkamiza… Cijena je doduše mizernih 40 rupija, ali toliko je bila i za tamo, a onaj bus je ipak bio luksuzniji. Sve u svemu, očekivao sam više od Taxile. Istina je da su lokaliteti razbacani i da bi, da sam imao vlastiti prijevoz ili bio spreman platiti prijevozne usluge, vidio i više, no svejedno mi se čini da je većina nalazišta u poprilično otužnom stanju, ono što je vrijedno odneseno je u muzej. Recimo, Mohendžo Daro me više impresionirao, unatoč neljudskim vremenskim uvjetima, Taxila mi je otprilike kao da sam došao u Andautoniju. Kulturno-povijesna važnost lokaliteta zasjenjuje njegov današnji izgled.
Na Pir Wadhaiju odmah krećem do vozača motorne rikše „Committee Chowk, do sau, OK?“ Nudim istu cijenu kao i ujutro pri dolasku. No prvi vozač odbija. Udaljavam se, a on ni ne viče za mnom. Nastavljam niz ulicu, odvagujući druge vozače, sve dok već gotovo 500 metara niže ne okušam sreću s još jednim. Ovaj pristaje otprve. Doduše, rikša nema postranična vrata, što je inače gotovo pa standard, ali ima svjetlo za stražnje sjedište. Vožnja traje nekih 20-ak minuta, jer je gužva poprilična, ima tu luđačkih manevara, proguravanja kroz milimetarske razmake (doista, Azija mi je osvijestila koncept „pukotine u prometu“), deranja na druge vozače, furioznog trubljenja, kojiput i strahovanja od prevrtanja (jer je riječ o trokolici, koja je jako nestabilna prilikom skretanja pod kočnicom), ali sve se dobro završilo, za ugovorenu cijenu bio sam isporučen na dogovoreno mjesto. Danas sam odlučio večerati u hotelu, i to vegetarijanski chow mein, a za nadopunu sam se odlučio nagraditi Carte d'Orovim sladoledom s okusom šir hurme (inače perzijska sintagma – mlijeko s datuljama – ali se koristi u urduu kao naziv za poseban puding koji muslimani Potkontinenta jedu za oba Bajrama, a radi se od mlijeka, datulja, rezanaca, cashew oraha, kardamoma i putra). Potrajat će mi i sutra…kada konačno idem po kinesku vizu!
Post je objavljen 10.06.2015. u 06:38 sati.