06.06.2012.
Još jedan tvoj rođendan bez tebe... još jedan tužan dan... Umjesto sreće tu je tuga... umjesto telefonskog poziva doći ću na tvoj grob... umjesto poklona spustit ću ti cvjetić i zapaliti svijeću... Pitam se koliko bi godina imala? Kako bi izgledala? I onda se zapitam zašto je to uopšte važno... zašto je važno zamišljati kada se NIKADA neće dogoditi?!
Kažu da sve treba oprostiti...???!!! Kažu da "kada nas neko povrijedi , oporavljamo se tek kada oprostimo" (Alan Paton) Ja se ne slažem... Kako mogu oprostiti nekome ko mi je oduzeo najdražu osobu? Kako mogu zaboraviti tako nešto? NIKAKO I NIKADA!!! Ne moram se oporaviti nikada... i ne mogu se oporaviti NIKADA!
" Ne smrt, zaborav rešava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, reči i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živeti dalje u telu bez sećanja, sa duhom bez imena. " (I. Andrić)
"Vrijeme liječi kažu. No, trebalo bi biti vrijeme ponavlja. Ovo je vježba ponavljanja. Ponavljaš isto sve dok ne zaboraviš kako je bilo na početku. Zato se Orfej nije smio okrenuti. Ponovo je vidjevši, ponovio ju je. I tako ju je izbrisao..." (P.F.Thomese)
Ne mogu reći sretan rođendan... ali mogu reći da te uvijek nosim sa sobom, da mi nedostaješ tako puno da boli... da mislim na tebe svaki dan... da te VOLIM... VOLIM... VOLIM TE!