Marketing
Sixteen Tons, kratka priča (3)
photo by rU
Jasmin je već davno ocvao.
I lipe su ocvjetale. Latice magnolija sasušile su se i nestale, ruže su se odmarale od majske cvatnje, listova opuštenih zbog ljetne žege.
A onda je i ljeto prošlo. Zadnji dani septembra donijeli su jutarnje magle, kapi kiše na još uvijek zelenim travkama, prve žute listove ...
S dolaskom jeseni Rose je mnoge stvari odložila poput knjižice sa stihovima u kojima se spominje jasmin u cvatu, knjižice koju je toga proljeća prolistala i odložila natrag na štand s antikvarnim knjigama. Spustila je mnoge stvari nježno natrag, tamo odakle ih je podigla. Neke od njih tako davno da joj se činilo da se više i ne može sjetiti kada je to bilo, da se više ne može sjetiti kako je to bilo koračati bez bez tereta, poput bezbrižnog djeteta koje još nije ponijelo ni školsku torbu.
Kad nešto dugo držite u ruci, pa nakon dugog vremena ostanete praznoruki, tada ne znate kamo biste s rukama. U prvi vam se trenutak čini - odahnut ćete. Čak i kad predmet koji je lagan poput perca držite dugo on postepeno postaje sve teži. Dok su vam ruke mlade težinu i ne osjećate, a ako je to 'drag teret' tada ga nosite s radošću. Glava drage osobe na ramenu, zaspalo dijete u naručju, mačak ispružen u vašem krilu... Ne osjećate to kao teret ni kada vam se rame ukoči, kad vam ruke počnu malaksavati a noge trnuti.
(nastavak slijedi ... možda)
Za one koji ne čitaju priču:
photo by rU
Post je objavljen 28.09.2015. u 14:39 sati.