Budući da sam dosta dugo čuo (meni jako drag kajkavski izraz – „čuti“ u smislu „biti budan“), spavao sam svega kojih 4 sata, tako da danas očito nisam bio toliko čio i šestan pri pojavljivanju u veleposlanstvu. Odlučio sam ipak ponijeti dolare, ali i USB sa screenshotom stanja računa sa svoga e-bankarstva. Oboružam svom potrebnom dokumentacijom zaključujem da neću petljati s Metrobusom, jer tko zna gdje će me on ostaviti, a onda bih do veleposlanstva svejedno morao uzeti taksi, ili shuttle, koji košta također 500 rupija. Onda mi je bolje za tu cijenu ići odmah iz Pindija. Dolazim na taksi stajalište, kažem adresu, pitam cijenu, on mi pokazuje prstima 800 (ili čak 900) rupija. Kažem da nema šanse, da sam jučer išao za 500. On odmahuje da ne može. Dobro, krećem dalje. Kad odjednom počinje vikati „600!“. Hodam. „500!“ Stajem. Okrećem se. I radim pogrešku – pristajem na takvu ponudu.
U čemu je točno pogreška, mislite si. Pa u tome što sam, unatoč tomu što je on ponudio moj ciljani iznos, trebao ući u neki drugi auto i tako ovog vozača naučiti pameti da dajući previsoku početnu cijenu može posve izgubiti mušteriju. Ovako je prošao lišo i vjerojatno će idući put nekom strancu opet ponuditi nepošteno visoku cijenu, a neki naivac, koji ne zna kako se kreću cijene, možda će ju i platiti. Naravno, libertarijanci bi rekli da tu nema ništa lošega, ako jedna strana ponudi, a druga pristane to platiti (a ako ne zna kako se kreću cijene naravno da će pristati, jer ne zna da ga se vara), onda nema nepošteno visoke cijene. Oni neka plaćaju tako, ja smatram da nitko nema pravo zlorabiti tuđu neobaviještenost. Ja sam imao sreću da mi je onaj stari jučer ponudio 500 rupija i to mi je orijentacijska cijena. Možda je i ona previsoka, tko zna.
Ovaj me još uspio ostaviti kojih 300 metara niže od veleposlanstva, tako da sam morao klipsati. Na ulazu je kratak red, samo šestorica prije mene. Odlučujem se ne pozivati na onu gospođicu (ionako sam joj zaboravio ime), pričekat ću, za maksimalno 10 minuta sam unutra… Pola sata kasnije ispred mene su još dvojica, a ja već opako šizim. Ako nešto mrzim u životu to je čekanje nečega za što ne znaš kada će se dogoditi, može biti za jednu minutu ili za jedan sat. Bilo da je to čekanje u repu, bilo da je to čekanje da netko izađe iz kupaonice, ili pak nešto treće (kao ono u Taftanu)… Reci mi „Čekat ćeš tri sata i onda ćeš doći na red“ i meni će biti to lakše podnijeti nego čekati 20 minuta u potpunoj neizvjesnosti. To je ta moja kompulzivnost – moram imati sigurni vremenski reper kako bih se po njemu orijentirao.
Napokon me pozivaju unutra, opet ista priča sa skeniranjem, ne dopuštaju mi unijeti čak ni ključ hotelske sobe… Ulazim u glavnu salu i shvaćam zašto danas to toliko traje - otvoren je jedan jedini šalter. Petak je, pa se ni njima baš ne radi. No dok čekam i brojim ljude koji su ispred mene, računajući kad ću doći na red i kada bi mi onda viza mogla biti gotova, otvaraju još dva šaltera, tako da i ja dolazim na red čim se maknuo tip s onog prvog otvorenog šaltera. Danas je tu neka ženska, koja čini se ne govori toliko dobro engleski kao onaj tip od jučer. Tj. govori ga bolje od Pakistanaca, ali izgleda da ne razumije baš dobro kad joj ja odgovaram. Rješavamo papirologiju, uzima sve dokumente, slike, čak je i novac pogledala i uvjerila se da ga imam dovoljno (oni inače traže nominalno 100 dolara po danu, što je sasvim sigurno više od onoga što ću ja trošiti), pita me koliko sam već u Pakistanu, kažem dva tjedna, pita me koliko ću onda biti u Kini, s obzirom da je velika, pa joj ja kažem oko mjesec i pol…i onda mi ona kaže da će mi dati 30-dnevnu vizu. Tako sam i očekivao, iako ću kasnije vidjeti da se uz lijepu zamolbu može odmah dobiti i 60-dnevna, dok sam ja mislio da bi inzistiranje na duljoj vizi moglo imati samo protuefekt, iako sam u obrascu napisao da želim biti tamo 45 dana i to još usmeno potvrdio. Ništa, viza se može relativno lako produljiti u samoj Kini, iako to isto ovisi od grada do grada – neki gradovi uopće ne traže potvrdu o mogućnosti financiranja, drugi ne samo da traže, već traže i da to bude u kineskoj banci, što znači da moraš otvoriti račun… U svakom slučaju, po mom kasnijem istraživanju, nekako se najpovoljnijim pokazao Lanzhou, ali još ću vidjeti. Dodatni problem je što produljenje vize uzima još jednu stranicu u putovnici, čime već ulazim u opasnu zonu s obzirom da nakon toga moram izvaditi još 5 viza – i to čak i nije problem sve dok mi ulazni žig lupaju na samu vizu, no dosada su ga i Iranci i Pakistanci lupali na nasuprotnu stranicu od vize, što znači da bih tako svakom vizom gubio dvije stranice. A 10 slobodnih stranica u putvnici bogme više nemam. Čuo sam i priče o ljudima koji su se tako, ostavši bez slobodnih stranica u putovnici, morali vraćati u domovinu po novu putnu ispravu (inače bi se to moglo riješiti i preko diplomatskog predstavništva, no moram priznati da nisam našao detalje kakva je procedura za hrvatske državljane – ako tko zna, cijenio bih informacije). Najpozitivniji scenarij bio bi onaj da dovršim putovanje s dovoljno slobodnih stranica. Polupozitivan bi bio da npr. iz Jakarte zatražim izradu nove putovnice i dobijem ju poštom nakon nekoliko dana (neke zemlje čak dopuštaju dodavanje dodatnih stranica u putovnicu). Najgori bi bio da se moram vratiti u Hrvatsku po putnu ispravu – jer je tada prilično izvjesno da bih morao prekinuti putovanje, manje zbog opstrukcije generalne ideje putovanja (to bi se vodilo kao time out), a više zbog prevelikih troškova.
Tada službenica uzima neki papirić i ispisuje ga, kaže mi da kad ću podizati vizu donesem i 4500 rupija za cijenu vize (ja se još čudim kako nema nikakvog dodatnog troška za ubrzanu proceduru, to je normalna cijena), a potom mi daje papir i nešto mi još govori, što ne razumijem. Onda shvaćam da mi kaže „Tense June.“ Kakav napeti lipanj, zaboga? Mene zanima u koliko sati mogu danas doći po vizu. I onda shvaćam što mi ona govori: „10th June.“ Viza će mi biti gotova tek 10. lipnja, u srijedu. Ona je unatoč tomu što sam označio da želim ekspresni postupak, stavila da ide normalnim putem. Pitam ju što s tim, ali njezin promrmljani odgovor nisam najbolje razumio, nešto je spominjala nekakav telefon, valjda sam to trebao unaprijed javiti, što li. Eto, opet nepotrebno čekanje, iako ovaj puta barem znam dokad. Ali što ću raditi još 6 dana u Rawalpindiju? OK, za sutra imam program, eventualno i za nedjelju, ali dalje? Od očaja pomislim da bih se mogao zaletjeti čak i do Pešavara. Nije mi mrsko produljivati putovanje zbog nečega ugodnog i lijepog, ali čepiti tjedan dana u Rawalpindiju zbog nečega čiji postupak instalacije u putovnicu traje nekoliko minuta, to je stvarno besmisleno. Da ne govorim da bi to značilo još 4 noći u hotelu (jer ja, ako dobijem vizu u srijedu, mogu otputovati tek u četvrtak rano ujutro)… Neumoljivost kineske birokracije – Krešo 1:0. Izlazim smeteno iz ambasade i važem opcije. Možda da probam s CS-om za te druge 4 noći, da uštedim 8000 rupija? Dodatni problem jest što nemam putovnicu, a ni njenu kopiju, jer sam zadnju kopiju dao Kinezima. Jedina isprava koju imam je hrvatska osobna iskaznica, ali na njoj nema podataka o vizi. Bit će zeznuto ako naletim na checkpoint…
Kao da vrijeme suosjeća sa mnom, dok hodam prema taksijima započinje pravi tropski pljusak. Srećom upravo nailazi neki poluraspadnuti Suzuki, Toyota, tko zna što. Vozač traži 600 rupija. Jest da je vani tropski pljusak, ali ja nisam budala i ostajem na 500. On mi nudi 550. Oluja će srušiti hrast, ali neće trsku, pa se stoga ugibljem tom prijedlogu i smještam se pod kakav takav krov prije nego se nebo doista sastavi sa zemljom. Taksi naravno nema pojaseva, ima jedan brisač (za vozačev dio stakla), kojega ovaj mora fizički uključivati i isključivati pri svakom obrisaju… Vozimo se kroz neprozirnu zavjesu kiše, ja ne vidim ništa pred sobom, nemam isprave, da ovog časa poginem ne bi nitko imao pojma tko je taj tip na suvozačkom mjestu. Do Pindija kiša prestaje, vide se tek ogromne lokve uz cestu, a čini se da je potopilo i neke podvožnjake. Dobro je da se ispadalo, ujutro je zrak bio težak i sparan, a tlak visok. Sada se to raščistilo.
U hotelu prvo konzultiram vodič da vidim što se sve isplati vidjeti u sjeverozapadnom Pandžabu s obzirom na višak slobodnih dana. Taxilla je svakako u planu, Murree možda…ali nakon detaljnije analize čini mi se da je možda bolje ne, mogao bih se razočarati. Riječ je o nekadašnjem britanskom planinskom odmaralištu, koje se međutim pakistanizacijom pretvorilo u još jedno kaotično mjesto, s jedinom razlikom da je u brdima. Strah me da ne doživim nešto poput albanskoga Bajram Currija, pa se ne bih kockao. Dakle, Taxilla. I šetnja centrom Islamabada, da pronađem konačno urbanost iza one pastorale svud uokolo. Doduše, za Islamabad mi vjerojatno treba neka identifikacijska isprava…kvragu.
Odlazim na CS u potragu za nekim domaćinom u Islamabadu ili Pindiju. Prvo stavljam Islamabad u tražilicu i primjećujem da ovdje ima puno više sredovječnih couchsurfera nego u Iranu, gdje je to uglavnom mlađarija. No nalazim i jedan zanimljiv profil, nazvan Expatriate Gentlemen, zapravo profil četvorice ili petorice cimera od oko 25 godina koji žive u centru Islamabada i u svom stanu ugošćuju couchsurfere. Imaju dobre reference, a kako ću ionako imati dovoljno vremena za prodavanje zjaka, zašto ga ne provesti u malo konverzacijske atmosfere, možda naletim i na kojeg zanimljivog putnika. Šaljem im zahtjev za razdoblje od nedjelje do četvrtka i ubrzo mi odgovaraju da su načelno zainteresirani, ali da još moraju vidjeti do sutra navečer, trenutno su kod njih 4 couchsurfera. Javit će mi se u subotu navečer. Odlično, sreća da sam u hotelu, pa imam backup za slučaj da neće biti mjesta.
Uzgred budi rečeno, ako ubrzo opet ne postanem couchsurfer, postat ću couch potato. Veći dio popodneva proveo sam sjedeći u sobi i prokrastinirajući vrijeme odlaska na hranjenje, budući da mi kaotični i razvučeni Rawalpindi, u kojem za većinu daljih destinacija trebam uzeti taksi ili rikšu, nije baš pretjerano privlačan za lutanje. Općenito ću pakistansku dionicu puta pamtiti uglavnom po čamljenju u hotelima, s izuzetkom Lahorea. Oko 7 sam se konačno zaputio na obrok u jedan obližnji restoran koji bi se mogao opisati kao „pakistanski fast food“, koji je specijaliziran za pulao (tj. pilav). Većinom se uzima za van, no može se pojesti i u samom restoranu. Uzimam pileći pilav i dobivam gomilu riže, dva krumpira s korom, jedno krilce i još malo čistog mesa bez kosti, ali dosta suhog. Uz to i salatu i raitu. Sve je naravno ljuto. Ti Pakistanci stvarno moraju jesti ljuto jer im to spali sve parazite u utrobi. Za kasnije sam uzeo neki sladoled s bademima, izbor je bio pola litre ili litra, a čak je i pola litre dovoljno za barem dvije osobe. Inače, zanimljivo je da se u ovim krajevima sladoled redovito radi s nekim orašastim plodovima (i sa šafranom u Iranu), voćnih okusa je puno manje.
Poslije večere opet na kauč. Jedina bizarna situacija dogodila se kad mi je neki tip ušao u sobu, iako sam mislio da sam zaključao vrata. Odmah je izašao, čim je skužio da je netko u sobi, ali se onda opet vratio unutra da mi se ispriča. Općenito je hotel dosta prazan, a sve sobe na svim katovima povezane su zajedničkim balkonom, na kojemu su klima uređaji, te koji je mračan i prljav, jer je zapravo kolonada koja se proteže oko cijele zgrade. I doista je u mraku zgodno mjesto za razne manijake koji mogu nesmetano viriti u sobu. Osim ako ne navučete zastore, ali onda ste u sauni.
Još jedan dan je prošao, još jednom mjesec došao… Koji je ovih dana pun, ako već nije prošao tu fazu. Do idućeg hilala bih već trebao biti u dolini Hunza. Zeznuto je jedino što će me početak Ramazana uhvatiti u Pakistanu, a to znači gladovanje preko dana… Doduše, gore u brdima su opušteniji glede toga.
Post je objavljen 06.06.2015. u 07:25 sati.