VODIČ ZA ANTINUTRICIONISTE part 1 - ČAROBNI SVIJET SALAMA (director's cut)
(iz 'SPIG' - ove arhive vadimo ovo remek djelo iz studenog 2012.
Ako se nekom ne čita jer je, kao on to nešto čitao pa mu je poznato, njegov problem)
'VIC' KOJEM SAM SE SMIJAO DALEKE 1982.
Maloj Barici se upalila minđa.
Peče i svrbi za popizdit'.
Išla je kod mame, a ova joj je rekla da je natrlja salamom. Jadna Barica je poslušala, ali ništa. Išla je kod tetke, a ova je rekla da je istrlja četkom (Mesinganom? Čeličnom? Zahodskom?). Opet ništa.
Onda je išla kod Jure, a ovaj joj ga je zaprdio i Barica je od veselja zapjevala:
''Jebem ti mamu i njezinu salamu,
Jebem ti tetku i njezinu četku,
da nema Jure i njegovog kure
pukla bi pička od temperature...''
Ako Vam je ovaj glupi vic smiješan odmah bi Vam u startu napomenuo da niste normalni, ali mene zanima nešto drugo.
Sama premisa dosjetke u kojoj se upalna iritacija uzrokovana vaginalnom infekcijom može sanirati utrljavanjem suhomesnatog proizvoda duž sluznice iste inspirirao me je da ovaj put podignem literarni spomenik jednom legendarnom antinutricionističkom kultu.
DOBRODOŠLI U ČAROBNI SVIJET SALAMA
Znate ono kad Vam prodavačica počne rezati jeger, a Vi joj kažete da biste radije posebnu, ona Vam počne rezati posebnu, a Vi biste radije rolanu pancetu. Ona počne rezati rolanu pancetu, a Vi vidite odličnu vinteru pa joj kažete da biste umjesto pancete radije vinteru.
Ona Vam u tom trenutku kaže da je ulovite za sise.
Vi se čudite i pitate: ''Zašto?'', a ona spremno odgovara:
''Kad me netko jebe volim da me drži za sise!''
Salame naprijed, ostalo stoj!
Ima da prdimo i podrigujemo do zore ...
PRIČA IZ ŽIVOTA
Ženina prija iz Drniša nam je nedavno ispričala presmiješnu anegdotu.
Prije par tjedana su načeli pršut i po milijunti put se išli uvjeriti kako je to, uz paški sir i janjetinu definitivno najbolja spiza u povijesti čovječanstva. Drniški pršut je ekvivalent višestrukom orgazmu i pobjedničkom golu u zadnjoj sekundi.
Nepčano slavlje bez konkurencije.
Narezali su, dakle, malo sira, vrućeg kruha ispod peke, domaće paprike i navalili.
Njezina kćer (12 godina) je sjedila za stolom i taj prizor gledala potpuno nezainteresirano.
Pored autentičnog drniškog pršuta (za koji je engleska kraljica u Drniš poslala priznanje) mala je mirno rezala – Piko parizer (svinjsko i goveđe meso 62%, voda, svinjsko masno tkivo, kuhinjska sol, začini, ekstrakti začina, emulgator E450 i E451, pojačivač okusa E621 i E635, zgušnjivač E407, E412, E415, antioksidans E301, bojilo E120 i konzervans E250…
(onako usput; dok sam ovo pisao u dnevni boravak je uletila žena i vidjela kako čitam foliju od parizera i prepisujem nešto na laptop …nije mi ništa rekla, ali sam točno znao što misli.)
RADI LAKŠEG SNALAŽENJA SALAME SMO PODIJELILI U NEKOLIKO GRUPA
1.PODRIGUŠE
(CRNE, POSEBNE, TIROLSKE, PARIZERI S POVRĆEM…)
'' ... Iako ste ga svrstali u podriguše, meni kao finoj opatijskoj frajlici najdraži je bio parizer s povrćem. I kad budem senilna i dementna uvijek će mi biti urezano u pamćenje da ga je proizvodila slovenska Emona. I to je jedan jedini parizer s povrćem koji priznajem i kojemu ni do dana današnjeg nisam našla ni približnu zamjenu ...''
WIND, 28.11. 2012.
Dalmacija je puna bauštelaca iz hrvatskog zagorja.
Možda bi bilo i Slavonaca, ali jadni nemaju za gorivo.
Jer su siromašni.
Al' su zato svi k'o jedan za Glavaša.
Samo što onim izdajnicima na benzinskoj pumpi to ne znači ništa.
Lokalni dalmatinski neimari ne vole zagorske bauštelce jer drastično obaraju cijene, a dosta često zaseru ono što rade (nedavno su čovjeku u Murteru morali raskrivati potpuno novi krov jer je puštao kao vrša. Taj krov je bio najvjerojatnije napravljen isključivo za sunčano vrijeme.)
Onako usput, ovo nije rasizam ni separatizam ni dalmatinski nacionalizam.
Samo činjenice!
Omiljeni prehrambeni artikl zagorskih šljakera je kvarat kruha, piva i deset deka podriguše.
Jeftini šrot izaziva trenutni osjećaj sitosti (bolje rečeno: zaštopa te kao da si iz fangle pojeo polovicu netom zamiješanog gipsa) i zato je tako omiljeno među građevinskom populacijom.
Za pojedine vrste podriguša je karakteristično da, gledano u presjeku, imaju po sebi one male bijele krugove od masti. Vjerujem da bi se gledajući ih pod mikroskopom mogla vidjeti mlađ salmonele kako pleše kozaračko kolo.
Iako su podriguše, uz parizer, bile dosta često dio mojih školskih obroka patološka mržnja koju danas osjećam prema njima se ne može iskazati riječima.
Ona priča da sve hrenovke i salame nastaju nakon što mesar pomete mesnicu i iskrene škovaceru u kotao i nisu toliko neutemeljene.
Da vidimo što na tu temu kaže Otto Reisinger:
Zanimljivo je da postoje mlade majke koje se od krava razlikuju samo po tome što oko vrata ne nose zvono.
Bez imalo grižnje savjesti svome djetetu ujutro umjesto čaše mlijeka i fete kruva namazane putrom i marmeladom daju debelo narezanu podrigušu.
Onda malac to zalije sa mlakom Fancy kolom (2 litre cca 4,50 kune), pojede do ručka vrećicu čipsa od čilija i vrećicu gumenih cola bombona, za ručak sukne dva pjata juhe iz vrećice i gulaš iz konzerve, a za večeru plane neki mesni doručak prepun one rahle bijele želatine …i kad u bliskoj budućnosti dijete umre materi na rukama kriv joj je sustav …
Doduše, nisam čuo da je netko tako mlad umro od nepravilne ishrane, ali mi je bitno da se svi skupa dobro zabavljamo.
Jel' tako?
PARIZERI
Roza boja svojstvena čmaru peradi, izrazito jak i prodoran miris, sposobnost 'znojenja' ako ostane malo duže u frižideru, elipsaste rupice u presjeku…da, to je njegovo veličanstvo: Parizer.
Hrana našeg djetinjstva!
Ime je vjerojatno dobio po Parizu, ali ja ne znam zašto.
Jednom mom susjedu iz zgrade gdje sam živio mater ga je prije škole redovito pohala.
Dakle, odreže se jedna šnicla debljine nožnog palca, provalja u brašnu i jajima, baci na vruće ulje, a zamamni miris se za tili čas proširi kuhinjom.
To frigano govno nikad nisam imao prilike probati, a sad sam malo prestar za te stvari.
A i nije da me baš nešto zanima.
Fuj!
Vezano za parizer sjećam se i da je sa mnom u vojsci bio momak iz istarskog Svetog Petra u Šumi. Moj prijatelj dmg i ja smo ga non stop zajebavali da nam kaže kako se zovu stanovnici njegovog sela Svetopetarušumljani, Svetipetriušumarku….
Mater mu je radila u nekoj obližnjoj parizerani (valjda u Pazinu?) i svaki vikend bi donio punu torbu crvenih mesnih tromblona koje je nesebično dijelio na veselje mladih guštera.
A jooooooooj, a živo mi je u sjećanju i ono kad je Poli parizer imao onu GMO aferu (valjda su htjeli napravit salamu koja svijetli u mraku) pa kad su nakon toga zakupljivali čitave stranice u dnevnim novinama i ispričavali se narodu.
Inače u stripovima je 'PTUJ' onomatopeja kad netko pljune.
Ako ne čitamo šta piše na foliji, parizeri, jednom mjesečno, znaju biti ugodan početak dana….
Buon apettit!
ČAJNE
Rođendani urbane socijalističke djece su znali biti prave male svetkovine (pazi ovo 'urbane'…u mojoj bivšoj zgradi su bili radnici GRO 'Jadran' i jednom je ćaća bio dizaličar, drugom vozač kamiona, trećem skladištar, sve došlo iz sela u kojima Bog puca kornere, u sušionama se ribao kiseli kupus, u kadama su se klale kokoši, na balkonima bi visila panceta, a u vazama bi se sadio petrusimen i selen. Onako da ima za juhu…Sve urbano u pičku materinu…)
Dakle, za rođendan bi se napravila torta, neki kolačić, a na ovalima bi bilo sira, pršuta i neizbježna….Gavrilovićeva zimska.
Uz topljeni 'Zdenka' sir, Fla-vor-aid sokiće (ono kad ti jezik poplavi kao da si pred smrt), Gavrilović paštetu, 'Frondi' kekse, 'Thomy' majonezu, 'Pipi' narančadu, 'Bajaderu' i…štajaznam šta još, Gavrilovićeva zimska je bila i ostala nepokoreni kralj u svijetu mladenačkih okusa nas socijalističkih mamlaza.
Za deset deka skupocjene zimske dobiješ skoro trideset i više deka podriguše.
Koliki je ugled ovog 'Rolls Roycea' među domaćim salamama najbolje svjedoči karikatura iz daleke 1960. koju je objavio časopis 'Time'.
Riječ je o nekom kurčevom summitu nesvrstanih u zgradi UN-a.
Konobar se prepotentno sprda sa svojom klijentelom (doduše i izgledaju kao putujući freak show) ne znajući da će njegovoj djeci i unucima ta bahatost i prepotencija pola stoljeća kasnije prisjesti.
ŠUNKE
'' ... ma sad je sve gola hemija .... žena mi je prehrambeni tehnolog za mesne proizvode, jako mi je poznato šta se radi..npr., stišnjena šunka, jedan od kao kvalitetnijih prozivoda, otprilike na kilogram suve materije ima 4 kg vode koja se iglama ubrizgava u istu, a koja se zadržava zbog raznih prethodno ubačenih hidrofilnih hemijskih supstanci, itd ...''
PEXA. 27. 11. 2012.
Jedan od pravih gastronomskih fetiša moje mladosti koji kao i pohani parizer nikad nisam imao prilike probati bila je ona kuhana šunka u ovalnoj jajolikoj konzervi.
Proizvodio ju je, ako se dobro sjećam, '29. Novembar' iz Subotice.
29. Novembar?
Nešto kao 'Sloboda', 'Progres', 'Napredak', 'Naprijed'….
Obratimo za početak pažnju na ovo uistinu kretensko ime za tvornicu mesnih prerađevina i prebacimo ga u prezent.
Otvarate mesni doručak, a na njemu piše: '…proizvodi 'Dan Državnosti, Varaždin'.
Ta je prokleta konzerva bila toliko skupa da si je skoro pa čuvao za, ne daj Bože, doktora.
Uz šteku 'Marlbora' i bocu whiskeya.
Rijetki sretnici koji su je zagrizli kažu da je to bio i ostao sinonim za nepatvorenu istinsku aromu šunke.
Titranje okusnih populjaka na epitelu jezika.
Gastronomska erekcija.
Nutricionistički grč sladostrašća.
Danas te sve jebene šunketine više - manje zaobilazim u širokom luku jer se neke svojom prodornom aromom mogu slobodno svrstati među najgore podriguše. A kemijski sastav im je sličan kao u kroksica.
Najjače su mi tzv. Šunke za pizzu.
Za 20 - 30 kuna možeš dobiti kilogram vlažnog, masnog, ljigavog i oznojenog mesnog blata čija je svijetloroza boja slična pokvarenim sirupima za kašalj.
Vrijeme je za barba Reisingera:
MORTADELE
Od domaćih mortadela 'PIK'-ova nije loša, 'Gavrilovićeva' mi nije bogznašta, a sa ostalima ni ne želim eksperimentirati.
No ipak ima jedna koja se svojom kvalitetom može svrstati rame uz rame sa 'Gavrilovićevom' zimskom.
Ako Vas put nanese u 'Mercator' umjesto da se već kod ulaznih vrata počupate sa ženom, podmetnete joj nogu i slomite kišobran jer Vas je na silu odvela u shopping prošetajte do police sa suhomesnatim proizvodima.
Tamo Vam se smije jedina prava talijanska Gorizza promjera long play ploče.
Zamolite prodavačicu 10-15 dkg i pažljivo promatrajte dalji tijek zbivanja.
Dok Vam u trećerazrednim trgovinama prodavačice sa cigaretom iza uha režu salamu koja na kraju izgleda kao da je rezana kutnom brusilicom i djeluje kao da ju je netko po dućanu šutirao nogama, 'Mercatorova' teta s kapicom će prvo ugoditi debljinu reza, narezati nekoliko pravilnih krugova, složiti ih u foliju presavinute poput ikebane, rubove folije zavariti i na kraju to sve staviti u papirnu vrećicu.
Tih deset deka mortadele slobodno možete pokloniti voljenoj osobi.
Nikad Vas neće ostaviti.
Nadam se da će gospodin Todorić nakon kupnje 'Mercatora' nastavit ovu lijepu tradiciju.
Ako odjel sa salamama ne postane rodilište.
BONUS TRACK
Paštete i hrenovke nisu baš zaslužile neki gastronomski pokal da bih im u 'SPIG'-u posvetio čitave epizode.
Kako sam upravo pročitao ovaj tekst u cijelosti učinio mi se jako dobar, ali nekako prebrzo završi pa ćemo se u 'Bonus tracku' osvrnuti na još jedan antinutriconistički kult – paštete i hrenovke.
Ako mlada majka u životu nikad nije imala želje i volje za naučiti pofrigati dva jaja i pomfrit uvijek može pripremiti dobru, vruću viršlu jer je priprema ove svesezonske delicije uistinu jednostavna.
Dakle, u zdjelu se nalije topla voda kako bi proces pripreme bio čim kraći.
Ako se zna upaliti plin, zdjela se stavi na ploču s plinom, a ako ne zna na ploču sa strujom.
Otvorenim dlanom se samo provjeri da li se ploča nakon zakretanja gumba zagrijava.
Ključanjem vode hrenovka se raspukne po šavu te se vanjska stijenka obmota oko sredine što možda oku nije ugodan prizor, no Vašem ste suprugu koji je od jutros 'Hiltijem 74' srušio dva kata neke kuće upravo pripremili visokovrijedan i hranjiv obrok.
O ovoj tužnoj temi sam već pisao u legendarnoj epizodi 'Disasterchef' i u većini slučajeva suprugov gnjev što mu supruga ne zna ništa kuhati se kompenzira tako da ona kraj peći na brzinu pročeprka i podgrije pizdu pa je nesretnik gladan kao pas opali na kuhinjskom stolu.
Dok se ne zasiti.
Hrenovke su, uz fažol, u vrijeme moje mladosti bile stigmatizirane kao sirotinjska hrana.
Danas su neke vrste toliko bezobrazno skupe da se pitam tko je tu lud.
Em te truju, em te pljačkaju.
........................................
'' ... Gavrilović ti je nekad delal viršle, hrenovke za vojsku.
I dio američke, a i za mrsku nam JNA.
Nekad mi je teta delala u Gavriloviću, pa sam imal exclusivu, na neke produkte.
Prvi put, kad sam kod tete bil poslužen s njima, pa zapikel zube u njih:
-mmmm, kaj je ovo, ovo mi nisu obične hrenovke?
Ona se nasmijala na to i rekla da to nisu obične hrenovke, već hrenovke za spomenute armade, druga receptura ...''
ALLEX, 26. 11. 2012.
...........................................
A o pašteti nećemo trošiti previše riječi.
Nedavno smo se u kafiću jednoglasno složili oko jednog obroka koji će svima zauvijek ostati 'summer favourite'.
Dakle, ljeto je. Vruće kao u paklu. Nebom leti zrakoplov i vuče traku na kojoj piše 'Jagermeister summer tour'. U hladnjacima trgovina sve su pive tople jer se ne stignu ohladiti. Na parkinzima nema mjesta. Poštaru je ona plava košulja potpuno mokra. Mačku je zgazio auto.
Toliko je vruće da se ljudima ne da ni masturbirati.
Jedini spas je rashladiti se u modrom plavetnilu.
Nakon povratka s plaže u pekari se kupuje vekna bijelog hljeba (štruca friško' kruva - op.a).
Dođe se doma, mokre gaće se bace u lavandin, a šugamani se objese na balkon.
Prdne se kroz hladnu guzicu koja se nije stigla osušiti.
Ima li u tom trenutku što bolje od fete bijelog kruha namazanog 'Gavrilovićevom' paštetom i hladne, tvrde, sočne i sićušnim kapljicama vode orošene pomidore?
Kombinacija okusa koja bi posramila i razvikanije delicije.
Onaj tko se kuži favorizirat će zapečeni losos punjen heljdom, đumbirovim korijenom i metvicom, al' takvi, srećom, ne čitaju 'SPIG'.