Jutros sam se probudio s grloboljom. Čitao sam u svom vodiču da zagađeni zrak u Lahoreu kod nekih ljudi može izazvati simptome slične onima gripe, ali da postoji nešto što pomaže – biljna mješavina zvana džošanda koja se pomiješa s čajem ili vodom i uklanja grlobolju. Sajid naravno znade gdje ju može nabaviti. I opet sam dobio lassi za dobro jutro, sada i s malo maslaca na vrhu.
Danas idemo u obilazak nekoliko lokacija u okolici Lahorea. Zato dobivamo i vozača s klimatiziranom Toyotom. No prilikom prelaska mosta kojim izlazimo iz grada, auto se odjednom zaustavlja i gasi. Vozač mora nekoga nazvati i izdiktirati neke podatke i onda se auto može pokrenuti. Riječ je o nekakvoj elektronskoj zaštiti protiv krađe automobila, tako da se auto ne može udaljiti iz određenog područja, a za pokretanje su nužni registarski broj, broj mobitela vlasnika, vjerojatno još nešto… Nakon što smo se pokrenuli, stižemo u neku usputnu mehanu, gdje sve vrvi muhama, iako je na otvorenom. Ovi uzimaju neku hranu (ja nisam baš gladan), koju im serviraju u novinskom papiru. Zapravo, Sajidova je bila servirana na listu iz telefonskog imenika. Ja dobivam samo čaj, crni s mlijekom, u kojemu rastačem džošandu i onda to pomalo pijuckam.
U nastavku, dok milimo kroz promet grada Šejhapure, malo sa Sajidom razgovaram o političkoj situaciji. On čini mi se podržava Imrana Hana, poznatog bivšeg igrača kriketa koji se dao u politiku i pokušava stvoriti novi politički pravac, odmaknut od interesa moćnih obitelji. Pritom pristaje čak i na sklapanje mira s talibanima i na puštanje Kašmira. Ipak, budući da je dobar dio života proveo u Velikoj Britaniji i tamošnjem visokom društvu, mnogi se pitaju može li Imran Han uopće stupiti u vezu s prosječnim Pakistancem, može li se zamisliti u njegovoj poziciji. Prošle su godine njegovi pristaše organizirali dugotrajne demonstracije u Islamabadu, kojima se tražio odlazak vladajuće garniture, ali bezuspješno. Vidjet ćemo kako će biti na izborima…
Dolazimo u Hiran Minar (Jelenji minaret), mogulsko lovište pored Šejhapure. Minaret je sagradio Džehangir (to je onaj kod kojeg sam dan ranije prilegao) u spomen na Mansradža, jednog od njegovih omiljenih jelena. Kasnije je Šah Džahan dopunio prizor pravokutnim bazenom na čijoj se sredini nalazi paviljon spojen s obalom pješačkim mostom. Bazen se puni podzemnom vodom koju sakupljaju crpke smještene u njegovim uglovima. Sa svake strane bazena bila je napravljena rampa kojom su se žedne životinje spuštale do vode i tamo pojile. Iako je pogled s minareta navodno jako lijep, na njega se ne može, vjerojatno je postao opasan uslijed dotrajalosti. Ne može se ni na gornji kat paviljona. Ostat ću uskraćen za spektakularne vidike.
Nakon Hiran Minara i jednog soka od šećerne trske, odlazimo do mjesta Džandiala Šer Han, gdje se nalazi hram Pira Sajeda Varisa Šaha, sufijskog mistika i pjesnika iz 18. st., kojeg su prozvali „Shakespeareom pandžapskog jezika“. Vani se nalazi i jedan pjevač koji izvodi njegove pjesme, prateći se na harmoniju. Iako me šalvarkamiz zamaskirao na ulici, ipak se uz pažljiviji pogled može primijetiti da nisam Pakistanac, npr. po ogromnom fotoaparatu (osim ako nisam pakistanski fotoreporter). I ovi su skužili da nisam njihov, a dodatno je još pojasnio Sajid. To znači opet malo pažnje, dobrodošlice i sličnih pitanja. Srećom, ubrzo nakon toga pjevač počinje pjevati i time me oslobađa, jer odvlači pažnju. Slušam kojih 10-ak, 15-ak minuta, onda krećemo dalje. Po povratku u auto, još umoran od nedovoljno prospavane noći fino sam zakunjao. Stalo smo zakratko pored jedne od improviziranih ciglana kakve očito ovdje postoje od srednjeg vijeka. Riječ je o vrsti ciglane kod koje se zapravo prvo napravi humak oko gomile nepečene cigle, te se potom unutrašnjost toga humka zagrijava na 700-800°C. Kada je cigla pečena, uklanja se dio humka unutar kojeg su cigle i potom ga se eventualno ponovno puni nepečenim ciglama i ponavlja postupak. Uletjeli smo u vrijeme pauze, kada većina radnika sjedi u hladu i okrepljuje se pićem, i to nekakvim koje ću i ja probati, ima okus poput slatke vode ili čaja, a u njemu su komadići nečega što mi izgleda kao mrvice šećerne trske, premda oni kažu da je to ječam. Ne razmišljam o čistoći vode s kojom se to radi, pijuckam svoju čašu pića koje je okrepljujuće. Jedan od radnika (možda neki nadglednik) ne samo da zna gdje je Hrvatska, nego kaže da zna za BiH, čuo je za Tita i poštuje ga, čuo je i za Aliju Izetbegovića, premda mu se u prvi mah nije mogao sjetiti imena, znade da Hrvatska ima jako kratku obalu (nakon upozoravanja je shvatio da je to u biti BiH), znade čak i za makroregiju Balkan, pa mu kažem da Balkan ima sličnu reputaciju kao Pakistan. On kaže da se ne slaže, da su balkanski narodi, „osim Srba“, svi jako dobroćudni. Hm, čini mi se da je onda ovaj stav o Srbima dobio iz nekog proislamskog izvora.
Nakon razgleda ciglane (vidio sam i tipa koji ima 38 godina, a izgleda kao da je u šezdesetima – što rad u ciglani učini od čovjeka) krećemo prema gradiću zvanom Šarakpur Šarif. Tu doznajem jednu zanimljivu stvar. Naime, odlazimo posjetiti jednu kuću, za koju mi Sajid onako ovlaš napomene da je to kuća njegovog punca. „Da, oženjen sam, već 4 godine. Ja imam 34, a ona 20, imamo i dvoje djece…
U kući su jedan stariji gospodin (punac), jedna cura od rekao bih 17 godina (svastika) i neki klinac koji uči pismo i abecedu. Ovdje ću popiti još jednu turu džošande s čajem, i posjediti malo dok Sajid porazgovara sa svojtom. Po izlasku iz kuće kaže mi kako je brak bio dogovoren, kao i valjda 80% brakova u Pakistanu. To je jednostavno prejaka tradicija, i čak i Sajid, koji je doduše vidio gradskoga života, također je zapravo sa sela i ne može pobjeći od obiteljskih uzusa. Veli da je svoju ženu vidio nekoliko dana prije vjenčanja, ali da su se svidjeli jedno drugomu.
Odlazimo do centra grada, gdje se nalazi bazar. Šarakpur Šarif poznat je po osobitoj vrsti papuča koje se ovdje izrađuju još od doba Mogula, a nose se i danas, obično za vjenčanja. Izrađene su od kože, a izvezene zlatnim koncem, dok im je vrh, slično srpskim opancima, podignut i podvijen unazad. Možda bi bile zgodan suvenir, ali za bilo što drugo su prekičaste – no znamo da je indijski standard kiča mnogo drugačiji od našeg.
Nakon cipela obilazimo prehrambeni dio bazara, s voćem i povrćem. Zanimljivo mi izgledaju ovdašnji plodovi manga. Naime, Pakistan je jedan od najvećih svjetskih izvoznika manga, ali za razliku od manga na koji smo naviknuti, čiji plodovi su crvenkasto-zelenkasti i okrugli, ovi su duguljasti i jarkožuti, isti kakvi su i iznutra. Šarakpur Šarif je poznat i po gulab džamunu, kolaču koji sam već spominjao u Quetti. Riječ je o kuglicama koje se rade od tijesta s dodatkom sira, pečenima u vrućem ulju i potom natopljenima šerbetom. Sajid me vodi u jednu radnju koja navodno ima najbolje u gradu, a najbolji su zato što je lokacija bila zavjetovana nekom sufijskom mistiku, takvo što, nisam sad najbolje zapamtio detalje. Zanimljivo je koliko je i dalje prisutna ta duhovna dimenzija u modernom poslovanju. Pomišljam kako u Iranu, koji je islamska teokracija, vjerojatno takvo objašnjenje ne bi baš bilo uzeto kao plauzibilno. Ovdje međutim jest.
Sajid me vodi i do jedne prostorije iza, gdje skupina od kojih sedam ljudi ručno oblikuje kuglice iz tijesta, te ih potom nose na pečenje. Higijenski standardi su upitni, ali već sam rekao da se čovjek prestane zabrinjavati oko toga nakon par dana u Pakistanu. Da im ne bi bilo dosadno, pored im je upaljen televizor s prijenosom kriketa. Barem dok zbog redukcije ne nestane struje. Fascinacija kriketom je sveopća. Nogomet ih ne zanima, čak ni hokej na travi, u kojem su i Indija i Pakistan u svjetskom vrhu, ali kriket, to je općenarodno ludilo. Čak i Sajid veli da je neko vrijeme igrao kriket na ligaškom nivou, ali više ne stiže.
Krećemo dalje, prema Sajidovu rodnom selu. Putem prolazimo pored kamiona s kojega se besplatno dijeli hrana. Na više mjesta sam to vidio, obično je riječ o zekatu, tj. muslimanskom milosrđu. Ranije toga dana prošli smo pored vjenčanja, gdje su isto tako bacali novce, a ljudi (prvenstveno djeca) su se grabali za njih. Zapravo jako tužan prizor. Ovaj kamion vozi, a ljudi trče za njim i ovi im dodaju hranu. Čak se i mi uspijevamo s autom probiti kroz susjednu traku i uzeti nekoliko lepinja s dalom, poprilično pikantnim. Sajid je uzeo nekoliko njih za doma, ali tri ćemo pojesti nas trojica.
Sajidovo rodno selo je otrežnjujuće iskustvo. Čak i relativno blizu Lahorea, čak i uz postojanje današnjih tehničkih beneficija, kao što je struja, selo svejedno izgleda kao čerga. Sajid me vodi svojoj kući, upoznajem članove njegove mnogobrojne obitelji. Ukupno su njegovi roditelji imali desetero djece, dvoje je umrlo. On je treći po redu, nećak mu već ima skoro 20 godina. Najmlađa sestra rekao bih ima negdje oko 13. Tu je i Sajidova žena, koja premda ima 20 godina, izgleda kao da ima 15, mala krhka ženica koja je već rodila dvoje djece, dječaka i djevojčicu. Dječak ima koje tri godine, djevojčica možda godinu i pol, mala musava dječica, koju mi je teško spojiti sa Sajidom kakvog sam dosad poznavao. Općenito, kuća vrvi djecom, vjerojatno sve Sajidovim nećacima, koja pozorno prate sav moj korak. Očito sam im atrakcija i to ih sve jako zabavlja. Kuća je malena, sad ju nadograđuju, no unutra se nalaze dvije prostorije u kojima je, po Sajidovu pričanju, donedavna živjelo 15 ljudi. Sajid je donio hrane, poslužuju i meni neko jelo koje izgleda kao salata od paradajza, luka, leće i još nečega, te svježi mango. Sukladno savjetima, ne jedem koru, već samo skidam meso s unutrašnje strane. Eh, mango… Jedno od najdražih mi voća, kojega mi srećom, nadam se, neće nedostajati na ovom putu.
Nakon nekih pola sata u kući Sajidovih pozdravljamo se i krećemo dalje. Sajid me još vodi u obilazak jedne tipične pandžapske farme, iako moram priznati da to za mene i nije neka egzotika, budući da izgleda slično kao i mnoga poljoprivredna gospodarstva po Hrvatskoj. Jedino su možda higijenski standardi malo niži. Uz puteve raste prirodna indijska konoplja, koja je ovdje samonikli korov. Nitko se oko toga ne uznemirava, zašto i bi. Izrazio sam inače želju da probam bhang lassi, lassi koji se radi s dodatkom tekućeg derivata kanabisa, a koji je savršeno legalno piće u ovom dijelu svijeta. Sajid kaže da ćemo to navečer, kada idemo obići jedan festival. Na farmi me poslužuju i lokalnim alkoholnim pićem koje se radi od šećerne trske, dakle nekom vrstom ruma. Budući da sam zadnji alkohol pio u Eskişehiru, zanima me hoće li me oboriti na pod (sjećam se kako mi je bilo nakon dvije pive koje sam popio po povratku iz Irana pred dvije godine – a to je bilo samo dva tjedna nekonzumiranja alkohola), no budući da sam ga razrijedio sa 7upom i ledom ipak nema nezgodnih posljedica.
Na farmi ostajemo nekih sat i pol, što je po meni bio popriličan gubitak vremena, jer mi to nije bilo osobito zanimljivo. Jedina bizarna situacija bila je kad je Sajid jednom od farmera i vozaču pokazao neki pornofilmić koji ima na mobitelu, a ovi se pojagmili za time, jer nisu nikad vidjeli pornić (razumljivo, ne znaju se služiti internetom, a pornokina u Pakistanu ne postoje). Malo smo Sajid i ja razgovarali o obiteljskim vrijednostima u Pakistanu i Hrvatskoj, o tome kako je on uopće krenuo u cijelu priču s hostelom… Kaže da je prije hostela radio u banci, uz povremeni angažman u turizmu, te je potom odlučio realizirati neke kontakte koje je imao i na savjet prijatelja krenuo u ugostiteljstvo. On je primjer osobe koja se doista izuzetno trudi oko svojih gostiju i stvarno, ako sam dan ranije imao neke dileme oko toga je li muljator koji preplaćuje svoje usluge, danas nemam dvojbe oko toga da nije. Zapravo mu nestašica turista u Pakistanu ide na ruku, jer se može bolje posvetiti svakom od gostiju, iako kaže da je teško, ponekad tjednima nema gostiju, a računi dolaze na naplatu. Veli da preživljavaju već 4 godine kao hostel. Ujedno doznajem da Šrilančanin ne radi u hostelu, on je samo gost koji ovdje odsjeda, premda se bavi nekim poslom u Lahoreu, a i žena mu je Pandžapka.
Čekamo da ovi s farme pospreme što imaju, pa ćemo ih našim autom odbaciti do mjesta gdje žive. Sunce već zalazi, a mi krećemo na posljednju stavku današnjeg puta, šijitski festival koji se održava u obližnjem mjestu. Treba nam gotovo pola sata da se kroz zakrčene ulice uspijemo probiti do parkinga, a potom odlazimo do mjesta održavanja festivala koji zapravo liči na proštenje – vjerski festival koji je izlika za žderačinu i kojekakve vašarske atrakcije. Mrknuli smo jednu faludu (ovaj puta nije bilo „thank you, sir“, Sajid je platio) i to s dodatkom kumina (jedan komadić mi je završio na šalvarkamizu – bogme sam ga fino krstio u jednom danu što ga imam), a potom me Sajid odveo da probam bhang lassi. Daju mi pola čaše, za kušati, ne preporučuje se više. Iako se zove lassi, ne radi se s mlijekom, nego s običnom vodom (opet dvojbe o čistoći te vode). Okus je biljni, pomalo ljutkast, imam osjećaj kao da pijem vodicu za ispiranje usta. Osobitih efekata nije bilo, iako je Sajid pričao o nekim gostima hotela koji su ispili i po nekoliko čaša toga, pa su imali zanimljive halucinacije. Meni je ovo bilo dovoljno, čisto da vidim kakvo je, a okus mi nije neko ludilo.
Odlazimo još na nekoliko vašarskih atrakcija, poput hidžri (transseksualaca) koje plešu, akrobata koji u svojevrsnom drvenom amfiteatru izvode točku s automobilom i motorom gdje uslijed centrifugalne sile zapravo voze po okomitim stranicama amfiteatra (na čijem se obodu nalaze gledatelji – sve je to dosta nestabilno i zamišljam si koliko malo fali da se sve uruši), te potom običnih djevojaka koje plešu – premda se to uopće ne može nazvati plesom, riječ je o skupini od desetak djevojaka koje u krugu malo đuskaju, onda npr. jednoj daš 10 rupija, pa ona dođe do tebe i malo pleše pred tobom, ali sve je to zapravo vrlo smiješno i neozbiljno. Te cure su uglavnom tinejdžerke, rekao bih da nijedna nema preko 20, neke mi izgledaju i maloljetno. I da, ovo su baš cure, nema neugodnih iznenađenja, samo jedna izgleda kao ladyboy. Budući da znam da su u ovim krajevima plesačice često zapravo tek paravan za prostituciju, pitam oprezno Sajida „Ali one su samo plesačice, ništa više?“ „Ne, možeš im i platiti za seks.“ Aha, tako dakle…
Budući da sam već poprilično umoran, krećemo prema hostelu. U međuvremenu je počelo i opasno puhati, najavljivali su neku neveru danas, možda malo osvježi… Opet nam treba skoro sat vremena da se iskobeljamo iz rečenog mjesta i potom ukobeljamo u Lahore. Taman kad sam stigao u hostel, nestaje struje. Nije redovita redukcija, nego je u međuvremenu vani stvarno započeo grmljavinski pljusak, pa su valjda isključili struju zbog sigurnosti. Ili im je negdje ispao sistem. Srećom, ubrzo se struja ipak vraća. Navečer mi Sajid pripravlja još jednu džošandu sa zelenim čajem, a potom me i masira. Stvarno je svestran i iskreno se nadam da ne radi sve ovo isključivo radi napojnice, nego da se doista trudi ugoditi gostima. Kad sam danas vidio odakle je krenuo u život, mnogo ga više cijenim.
Dnevnik ću dovršiti ujutro, sad sam preumoran, sutra moram još oprati i rublje, tek popodne imam predviđen program…
Post je objavljen 01.06.2015. u 07:34 sati.