(Nastavlja se... ipak.)
U jednoj omanjoj, raskošno namještenoj sobi dvorca smještenog negdje visoko u oblacima u tijeku je bio sastanak užeg vodstva Koalicije. Čelništvo je uživalo u biranim jelima i pićima. Tajanstveni čovjek je sjedio sam u kutu i grickao keks. Zoran ga je smirivao danim i jedva je u tome uspio konačno ga uvjerivši da je naučio lekciju i obećavši da će više pažnje obratiti na to što i kako priča u javnosti. Pomoglo je i povećanje plaće, a pogotovo dodavanje posebnog bonusa ako rezultat bitke za parlamentarne izbore bude pobjednički. Jedna vruća noć sa ministricom ili ministrom po izboru. Izvještaji sa terena koji su ležali na radnom stolu oko kojega su se okupili bili su izvrsni. Zapošljavanje stranačke vojske je teklo glatko i po planu. „Dame i gospodo, ne znam zašto smo toliko čekali s akcijom zapošljavanja naših.“, Millanovich je visoko podigao čašu kako bi nazdravio. „Pobjedniku pripada plijen. Spoils ov vor. A MI smo pobijedili na izborima, odavno smo trebali nagraditi naše vjerne stranačke vojnike. Sretan glasač je dobar uhljeb ili kako već ide ta drevna mudrost?“ „Sretan uhljeb je vjeran glasač.“ ispravila ga je prva potpredsjednica, gospođa Pussich. „Tako je, bravo Vesna!“, razdragano ju je potapšao po ramenu. Već dugo vremena nije bio tako dobro raspoložen.
Ručak mu je tako dobro prijao. Kako bi odmorio od obilnog objeda zavalio se u svoju omiljenu kožnu fotelju i uzeo čitati novi broj „Zagora“ kojeg je još jutros sa kioska donio neki od brojnih potrčkala. I upravo u trenutku najveće opasnosti po „Duha sa sjekirom“ žustro kucanje po vratima naglo ga je povuklo iz močvara Darkwooda u realnost njegovih odaja. Po odgovoru je u sobu uletio zadihani glasnik. Između halapljivih udisaja prijeko potrebnog zraka uspio je prozboriti: „Gospodine Millanovichu, imamo potencijalni problem. U javnost je procurio... procurio je video zapis ministra Miljenicha na kojem pristaje pomoći oko zaposlenja kćerke jednog... jednog našeg.“ Iako je znao da idila ne može dugo potrajati i da će simpatični, srcu mu prirasli, ali nesposobni i otupavi suradnici kad - tad nešto uspjeti usrati, nikako nije očekivao da će se to dogoditi na naoko jednostavnom poslu namještanja zapošljavanja. „Tisuću mu skalpova!“, izletjelo mu je pod utjecajem Zagorovih avantura. „Pa kako? Zašto? Dogovorili smo da se ta akcija provodi u najstrožoj tajnosti! Rekao sam top sikret, alo! Takve stvari ljute javnost! Izbori su blizu! Družbi s „Crnog bisera“ dajete novu municiju za napad u ruke!“ Glasnik je u stavu mirno stoički podnosio verbalnu kanonadu svoga šefa. Millanovich se napokon ispuhao. „Dogovori sastanak sa ministrom. Želim ga vidjeti.“ tiho je prozborio na kraju. Dok je glasnik odlazio kroz glavu mu je proletila misao da je i jedan gori video zapis mogao dospjeti u javnost. Naglo se zacrvenio. „Uf, dobro je, moglo je biti i gore.“ samo je prošaptao.
Miljenich je bio užasno posramljen i pokunjen. Millanovich ga je iznenadio svojom mirnoćom. Potapšao ga je po obrazu. „Slušaj, frende. Dobro sam razmislio o svemu. Nije strašno. Zajeb je taj što si nepotrebno skrenuo pozornost na nas i našu politiku. Sada je na odredu za odnose s javnošću da saniraju eventualnu štetu. Uostalom, nek naš prijatelj zaradi plaću. I ne brini, za par dana ionako više nitko neće pričati o tome. Ljudi današnjice slabo pamte. Osim toga, mi, prosvijećena elita, mi diktiramo što bi se trebalo misliti i o čemu bi se trebalo pričati. Već sutra je nova epizoda „Šoping kraljice“ i „Masteršefa“. Za vikend „X faktor“. Ti samo šuti, ispričaj se i nastavi dalje kako smo se dogovorili. Ajde, glavu gore. Trebam te spremnog.“ Miljenich je obrisao suze i ispunjen beskrajnom zahvalnošću zahvalio šefu. Obećao je da više nikada neće biti uhvaćen. „To sam htio čuti“, Millanovich je digao ruku u „high five“ pozdrav.