Pregled posta

Molitva Časoslova

Jedan od bitnih dijelova posvećenog života u dominikanskoj tradiciji jest i svakodnevna molitva časoslova. Radi se o molitvi s kojom su se mnogi novaci iz našeg laičkog bratstva po prvi puta ozbiljnije upoznali tek ulaskom u novicijat. Isprva su dojmovi bili podijeljeni. Od oduševljenosti ljepotom himni, psalama i biblijskih čitanja u Časoslovu, do zabrinutosti zbog njegove složenosti. Ipak, nakon polugodišnje svakodnevne "vježbe" u molitvi časoslova, sada možemo reći da je ova molitva u potpunosti prihvaćena od sve braće te da svaki puta iznova otkrivamo njezinu ljepotu, a pogotovo ukoliko se ona moli u zajedništvu s ostalim redovnicima.

Sama riječ Časoslov (ili Brevijar) kaže da je to molitva pojedinog časa, odnosno liturgija/bogoslužje časa. Riječ liturgija je službeni naziv za službeno i javno bogoslužje neke vjerske zajednice, a riječ brevijar dolazi od lat. riječi brevis što znači kratak. To je naziv za crkvene knjige s tekstovima poput odlomaka Staroga i Novoga zavjeta, legende, molitve, pjesme, koji se svakoga dana u godini čitaju u crkvama i kapelama, privatno ili u različitim crkvenim zajednicama, osobito redovničkim.

Treba govoriti o Časoslovu kroz prizmu neprestane molitve na koju smo svi pozvani kroz Isusovu zapovijed: "Treba svagda moliti i nikada ne sustati" (Lk 18,1). Tako nam molitva časoslova može pomoći u revnosti naše svagdanje molitve.

O Časoslovu je posebno bilo riječi na Drugom vatikanskom koncilu u sklopu konstitucije o svetoj liturgiji »Sacrosanctum concilium«. U njoj stoji sljedeće:

Ovim riječima se dodatno naglašava eklezijalni karakter molitve časoslova. Također, njome svo tijelo Crkve sudjeluje u Kristovom svećeništvu.

Časoslov je molitva svih udova Crkve; redovnika, klerika, laika... Time se dodatno naglašava njezina inkluzivnost. To je oblik molitve koji treba u potpunosti prožeti svu molitvu. Također, budući da se radi o eklezijalnoj molitvi, u njoj pojedinac moli za čitavu Crkvu te Crkva moli za pojedinca. Molitvom Časoslova dobivamo milosti koje će primiti možda neki član Crkve kojeg nismo nikada ni upoznali, a koji se nalazi u teškoj neprilici. Tako, kroz Časoslov i mi osobno možemo primiti milosti kroz Crkvu kao cjelinu. Duh sveti preko Časoslova ujedinjuje Crkvu, bez njega nema kršćanske molitve. On privodi vjernike Ocu preko Sina.



Struktura Časoslova

Časoslov je prvenstveno sastavljen od psalama, dijelova koji pomažu boljem moljenju psalama, hvalospjeva, čitanja, otpjeva, redaka, himana, molitava zagovora i završnih molitava. U liturgiji časova svoje mjesto ima i sveta šutnja kao i neki izvanjski znakovi molitve i sabranosti.

Psalmi su bitan dio časoslova. To su “pjesme, određene prije svega za pjevanje uz glazbala te su svojim sadržajem više usmjereni srcu i osjećajima čovjeka nego njegovu razumu”. U njima su izražena različita čovjekova raspoloženja: od boli i bijede do nade, pouzdanja i vjere u Boga i njegovo otkupiteljsko djelovanje. Psalmi se međusobno razlikuju po literarnoj vrsti. Tako postoje: himni ili psalmi hvale, psalmi Jahve – Kralja, hodočasnički psalmi, kraljevski psalmi, psalmi pojedinačne molitve, psalmi pouzdanja, psalmi nacionalne molitve, psalmi zahvale, mudrosni psalmi i povijesni psalmi. Najveći dio starozavjetne knjige Psalama pripisuje se kralju Davidu.

Dijelovi koji pomažu boljem moljenju psalama su naslovi psalama, “podnaslovi”, pretpjevi ili antifone te psalamske molitve. Naslov psalma uglavnom označava njegovu literarnu vrstu. “Podnaslov” je neka izreka iz Novog zavjeta ili crkvenih otaca koja upućuje na kristološki smisao psalma. Pretpjev ili antifona čini recitiranje psalama raznovrsnijim i ugodnijim. Antifonom se ističe najznačajniji redak psalma ili pak blagdansko značenje psalma. Psalamske molitve sažimaju sadržaj psalma, a mole se nakon pročitanog odnosno otpjevanog psalma i razmišljanja o njemu u šutnji (sveta ili liturgijska šutnja).

Hvalospjevi su “pjesničke molitve u Svetom pismu kao i psalmi ali izvan Psaltira”- 26 ih je iz Starog zavjeta, a 12 iz Novog. Oni su dodani psalmima u časoslovu kad je Psaltir protegnut na četiri tjedna.

Čitanja u časoslovu su biblijska te otačko-teološka i hagiografska (životopisi svetaca). Biblijskim čitanjima ostvaruje se Kristova prisutnost te prisutnost Crkve i crkvenog učiteljstva. U Službi čitanja biblijska su čitanja duga, a u ostalim su časovima kratka. Otačko-teološka čitanja predstavljaju tradiciju. To su komentari i razmatranja biblijskih čitanja kojima se rasvjetljava tematika liturgijskog vremena (Božić, Uskrs, Korizma, Vrijeme kroz godinu itd. ) ili pojedinog blagdana. U izboru tekstova otaca prednost je dana doktrinalnima tj. onima koji razvijaju istine vjere i velike teme kršćanskoga života te mogu služiti kao hrana pobožnosti, meditaciji i propovijedanju.

Hagiogafska čitanja su tekstovi otaca ili crkvenih pisaca koji donose izvještaj o životu određenog sveca ili su to izvatci iz nekog spisa samog sveca.

Otpjevi se nalaze u časoslovu nakon čitanja te pomažu njihovu učinkovitijem djelovanju. Otpjevi poslije biblijskih čitanja pobuđuju duhovni odjek u duši, osvjetljuju čitanje, povezuju Stari i Novi zavjet, čitanja pretvaraju u molitvu te svojom poetikom uljepšavaju slavljenje. Otpjevi poslije otačkih i hagiografskih čitanja više potiču slobodno razmatranje (meditaciju).

Redci u časoslovu se dijele na uvodne, prijelazne i responzorijalne. Uvodnim redcima započinju pojedini časovi, prijelazni spajaju psalme i čitanja, a responzorijalni su odgovor na čitanja.

Himni su vrlo stari element časoslova. Oni su lirsko-estetski i pjesnički te pučki element časoslova, a izražavaju hvalu Bogu i Kristu. Uglavnom potječu iz vremena prve Crkve, a pisali su ih većinu: Efrem Sirski, Ambrozije iz Milana, Prudencije i Venancije Fortunat u prvim kršćanskim vremenima, te kasnije u srednjem vijeku (uglavnom latinske himne). Najistaknutiji pisci himana bili su Rabanus Maurus i Toma Akvinski.

Molitve zagovora su Molbenice i Prošnje. Molbenica se nalazi u sklopu Jutarnje te se odnosi na posvećenje dana. Prošnje se nalaze u Večernjoj i uključuju velike Pavlove nakane. Na kraju molitava zagovora moli se Gospodnja molitva ili Očenaš.

Završne molitve pojedinih časova su dvostruke. Dok zborne molitve mise kao završne molitve pojedinih časova “uspostavljaju vezu svagdanjeg ciklusa liturgije s njezinim godišnjim ciklusom u svetim vremenima i blagdanima”, molitve određene samo za časoslov “naglašuju značaj pojedinih časova molitve”. Završeci molitava mogu biti dugi (kod Službe čitanja, Jutarnje i Večernje) i kratki (kod ostalih časova, npr. Srednji čas).

Časovi

Najvažnije obilježje molitve časoslova je njegova podjela na sate dana, koje je kršćanstvo preuzelo od židovstva. Isus je prihvatio takvu dnevnu molitvu, te molio i ujutro rano i navečer, kao i u druge sate (časove) dana, noću i usred dnevnoga posla.

Molitvom časoslova prva je Crkva slijedila Krista te je obdržavala molitvene sate. I sâm je Isus, kao pripadnik židovskog naroda, prihvatio njihov sustav dnevne molitve. Iz Evanđelja saznajemo da je molio rano ujutro i uvečer, a u prispodobi o farizeju i cariniku govorio je o popodnevnoj molitvi. No, Isus je znao moliti i cijele noći i usred dnevnog posla. Tako je njegova molitva prelazila okvire židovske molitve. No ona je prelazila te okvire i sadržajno. Isus je Boga nazivao Ocem te je i svoje učenike naučio moliti Očenaš.

Osim jutarnje i večernje molitve, Isusovi učenici su molili također treći, šesti i deveti čas, brojeni prema dvanaest ‘ura svjetla’, koje su prema grčko-rimskoj podjeli dana počinjale u šest sati ujutro. Svjedočanstvo da su se Isusovi učenici sabirali zajedno na molitvu u pojedinim časovima dana nalazimo i u Djelima apostolskim:



Obveza časoslova izdiferencirana je s obzirom na subjekte molitve kao i s obzirom na pojedine časove. Tako su “posvećeni službenici” (biskupi, prezbiteri, đakoni, katedralni i kolegijalni kaptoli te redovničke zajednice) na poseban način obvezani redovito slaviti liturgiju časova i to u ime Crkve kao njezini predstavnici. Za Jutarnju i Večernju stoji “neka ih ne propuštaju osim iz teškog razloga”, za Službu čitanja – “neka je vjerno obavljaju”, a za Srednji čas i Povečerje – “neka im bude na srcu”. Obvezuje li ovakva formulacija za Jutarnju i Večernju pod prijetnjom teškoga grijeha, nije sigurno, no “nedvojbeno je ipak to da potpuno odbacivanje časoslova i skrajnja nemarnost u njegovu slavljenju očituje ružan manjak ljubavi prema Kristu i Crkvi”

Kao dominikanci trećereci, mi imamo obavezu jutarnje i večernje molitve časoslova.

Zaključak

Zajednica Crkve se u Svetom Pismu prvo pojavljuje kroz zajedničku molitvu. Upravo je ta zajednička molitva iznimno bitna za naš redovnički život, a poglavito za formaciju u dominikanskom duhu. Posebno je važna uloga molitve Časoslova u pripravi vjernika za euharistijsko slavlje. Njezini se djelovi, poglavito psalmi i čitanja, oslanjaju na misna čitanja te liturgijski kalendar. Na taj način se upotpunjuje slavljenje kako vjerskih blagdana, tako i raznih spomendana i razdoblja kroz godinu.

Kroz povijest, molitva časoslova doživjela je niz promjena, a nakon Drugoga vatikanskoga koncila prilagođena je za zajedničko moljenje, a kako kaže Katekizam katoličke Crkve, »liturgija časova, koja je kao neko produženje euharistijskog slavlja, ne isključuje nego traži kao dopunu različite pobožnosti Božjeg naroda, posebno klanjanje i štovanje Presvetog sakramenta« (1178). U sebi je služba časova, kao i sve kršćansko slavljenje, eshatološki navještaj spasenja koje smo primili u Kristu, te zahvala za taj dar koji nam dolazi od Boga. Časoslov je slavljenje našega života u Kristu. Budući da je posvećeni život upravo to, on postaje i neizostavni dio života svakog redovnika Dominikanca.

Izvori:

1. "Što je to časoslov?" Glas Koncila 45 (1794) | 9.11.2008.
2. http://www.klanjateljice.hr/liturgijski-kutak_/Casoslov.pdf
3. Apostolska konstitucija pape Pavla VI. Časoslov rimskog obreda, Zagreb 1984.

Post je objavljen 01.06.2015. u 08:00 sati.