Nikad mi nije bija jasan koncept čistoće. Šta je to prljavo u seksu? Što bi se neko triba čuvat za brak? Šta se dobiva sa tin da se čuvaš za brak, da se seksaš jedino sa svojin mužon? Jel ga više voliš ako ne znaš kako se i drugi ljudi jebu? Jesi li bolja osoba ako si samo sa jednin muškarcon uživala u seksu?
A tek najsmišniji je taj stav da su ženske čiste, čedne po prirodi, a muški su bludnici... Ako je to tako, nad kin onda ti muški bludniče? Ako se muški jebu kad stignu, a žene se čuvaju za brak, s kin se onda ti muški jebu?
Po mom mišljenju, ovaj društveni stav prema muškarcima i ženama proizlazi iz same delikatnosti čina seksa, a to je činjenica da se kroz seks zatrudni. I s obziron da prije nije postojala kontracepcija uspostavila su se moralna pravila da bi se kontrolirala neželjena trudnoća i druge nepoželjne okolnosti. Zato je na žene stavljen pritisak da se ne smiju seksat i moraju bit "čedne". Zato jer žene nose to dite i rađaju ga, a muškarci su vazda mogli isparit i reć da dite nije njiovo. Prije nije bilo načina da se utvrdi čije je to dite zapravo. Zato se pokušalo uspostavit seks kao čin koji se prakticira isključivo u braku kako bi dica koja se rode bila zbrinuta i kako bi posljedice bile podnošljive.
Također, s uzdizanjen monoteističkih religija pokušalo se ukrotit seksualnost kao najintenzivniju strast, da bi se time uspilo dat zamah intelektu i razumu kao promišljenom načinu djelovanja. To je opravdano u svojoj namjeri, ali držanje te dvojnosti u današnjem društvu je retrogardno i nazadno. Danas imamo priliku i psihološki smo spremni da budemo i strastvena i razumna bića, da se i seksamo i radimo sve drugo što želimo.
Po pitanju čednosti i seksa samo u braku, većina ljudi se ustvari nikad toga nije držala. Po ljudima iz svog sela znan da je kod starijih varanje bila najnormalnija pojava, ko što je uosstalon i danas. Da su se čuvale za brak važi možda za neke žene al sumnjan da je ikad važilo za većinu. Možda u ruralnin sredinama di je pritisak na žene bija jači, ali i tu su poznate priče o strasnom seoskom seksu u štali, o seksu usput kad se žena vraća iz polja i sritne komšiju i tako to. Da su se ljudi toga ikad držali, nisu, prije su se eventualno mogli samo još manje držat toga. Prije se nisu puno sekirali ni oko seksa sa životinjama a kamoli će se sekirat oko čuvanja za brak.
Religijska pravila su neprihvatljiva većini ljudi i po njima praktički niko ne želi živit. Pogledajte vjernike oko sebe, skoro ni jedan se ne drži potpuno pravila svoje religije. To je zato što nije prirodno da ljudi ne puše, ne piju, ne drogiraju se, ne seksaju se prije braka itd. Takva pravila jedino funkcioniraju u društvima koja nameću strogu kontrolu koja se redovito vrši pomoću nasilja. Ljudi žive držeći se tih pravila jedino kad su prisiljeni. Jedino u državama poput Saudijske Arabije di su žene strogo odvojene od muškaraca, di je alkohol zabranjen, di se obično pušenje trave kažnjava smrću, di se vrši takva segregacija, di se ljudi koji generalno krše ta pravila kažnjavaju smrću i bičevanjen, jedino u takin okolnostin se ljudi drže tih pravila.
Društvo je pokazalo da kada ljudi dobiju slobodu ne žele više držat se strogih pravila religije i u pravilu ne žele se vraćat u prijašnje stanje kada je religija diktirala pravila življenja. Liberalizam pobjeđuje i pobjediće neminovno. U svim zemljama postoje ljudi koji žele sekularnu državu, koji žele liberalnije uvjete života. U Saudijskoj Arabiji i ostalin šerijatskin zemljama postoji grupa ljudi koji žele da te zemlje postanu sekularne. Čak i Saudijska Arabija ko možda najkonervativniji režim u svitu se polako minja i liberalizuje, polako ali sigurno. Dok u Europi npr, niko ne želi da se minja u smjeru veće konzervativnosti. Nikome ne pada na pamet da se vraćaju restrikcije koje religija uvjetuje društvu. To je činjenica i to pokazuje da je liberalizam povijesno napredan i da će odnit pobjedu. Niko u zemljama zapada ili dalekog istoka ne želi da postanu poput Saudijske Arabije, dok ljudi u S Arabiji i sličnin zemljama žele da postanu poput zapada.
Religija je pokušavala uspostavit red u kaotičan život i učinit postojanje i življenje uređenin i sigurnin za sve. Ti pokušaji su plemeniti i bili su društveni napredak u voje vrime, ali gledano iz današnje perspektive su primitivni. Religija je bila prvotni ljudski moral, religija je bila razvoj ljudske svjesti, intelekta, aptraktnih ideja i poimanja duhovnosti i smisla života. Iz razloga jer je religija billa jedan ogroman splet svega toga izrasla je u glomazne institucije koje su imale puno različitih spektara djelovanja i imale su monopol na svo znanje, te su se ponašale totalitaristički. Kao što se izvorno znanosst i ostala nauka izdvojila iz filozofije, tako su moral i duhovnost danas izdvojeni iz religije. Moral je prirodan, urođen ljudima, on je povijesno kroz religijske puteve bija samo kanalisan. Duhovnost i promišljanje smisla života danas je karakteristično za sve vrste ljudi, bez obzira jesu li religiozni ili ne. Potraga za pravin načinon života i za životnon mudrosti karakterizira sve vrste ljudi jednako.
Tako da, kad se sve sabere i oduzme, računica je da je religija i religijski osjećaj unutarnji doživljaj pojedinca koji je karakterističan samo za njega, kao što su neki drugi osjećaji karkteristični za druge ljude. Živimo u vrimenu i u društvu kad imamo slobodu da svako bira za sebe i tribamo bit zahvalni na tome. Mislin da malo cjenimo tu slobodu.
Post je objavljen 27.05.2015. u 18:17 sati.