Marketing
Sixteen Tons, kratka priča
photo by rU
Kazaljka na vagi zaustavila se na istoj znamenki kao i prethodnog jutra.
Rose duboko odahne. No, kad je sišla s vage, sumnjičavo odmahne glavom. Iako se kazaljka već mjesecima svakog jutra zaustavljala na istoj cifri, Rose je i dalje imala dojam da vaga griješi, svakog jutra osjećala se sve težom. Iz jutra u jutro, pri jutarnjem vaganju, Rose je sumnjala u ispravnost mjerenja iako je više puta provjeravala - vaga je bila točno tarirana. Ničim opterećena pokazivala je nulu, a kad je Rose na nju stavila uteg od 5 kilograma, kazaljka bi se zaustavila na petici.
Ako ne dobivam na težini, zašto osjećam toliku težinu? - upitala se Rose.
A osjećaj težine rastao je iz dana u dan.
Rosei se činilo da su joj noge teške poput olova, kao da su joj mišići nadlaktica opterećeni sve težim utezima. Čak su joj i očni kapci otežali pa je oči s naporom držala otvorenima.
Popeti se uz stepenice, zakoračiti u tramvaj, uspraviti se iz čučnja, podići ruke ... Svaki takav pokret koji je još do nedavno izvodila s lakoćom, za Rose je postao pravi poduhvat.
Osjećaj težine pratio je umor. Rose je bila sve umornija i umornija. Nije to bio zdrav umor kakav čovjek osjeća nakon posla, umor kojega se oslobodi nakon počinka. Rose bi već ujutro ustajala umorna a poslijepodne bi se pod tim umorom gotovo slamala. Dugo je, od vikenda do vikenda, odgađala odlazak liječniku. Nadala se - neradni dani otklonit će umor i osjećaj težine. A potom bi u ponedjeljak ustanovljala da se osjeća umornijom nego u petak. Nerad i mirovanje bi je umorili više od rada i kretanja.
Toga petka ujutro, kad se vaga opet zaustavila na istoj znamenci, Rose je odlučila - u ponedjeljak će otići na liječnički pregled.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 26.05.2015. u 15:37 sati.