Marketing
Ignacije Loyolski rođen je godinu dana prije otkrića Amerike, g. 1491., u malom baskijskom dvorcu Loyola kao trinaesto i najmlađe dijete. Kao mladić odijevao se elegantno, udvarao djevojkama, bio je ponosan i rastrošan, vješto je rukovao oružjem i mislio na karijeru. Kad je kao hrabar časnik organizirao obranu tvrđave Pamplone, koju su opsjedali Francuzi, jedno zrno od starinskog većeg ili manjeg topa zahvatilo je noge mladom vojniku jednu slomivši, a drugu teško ranivši. Inigo je bio izbačen iz borbe, a njegov je pad značio i kraj otpora. Prvu pomoć pružili su mu sami Francuzi i dopustili da ga prenesu u njegov dvorac u Loyolu. Prikovan uz krevet, u nedostatku drugog štiva, dao se na čitanje dviju starih knjiga: Život Isusov i Legende o svecima. Kad je koliko toliko oporavio i ustao iz kreveta, trajno šepajući časnik postao je Isusov vojnik. Kod Majke Božje na Montserratu, prije blagdana Navještenja, obavio je životnu ispovijed koja je trajala tri dana. Uoči blagdana Gospina Navještenja potražio je nekog siromaha i darovao mu je svoje raskošno odijelo, a sam je obukao hodočasničku haljinu koju je dao skrojiti od gruboga platna. Probdio je noć do nogu „Crne“ Djevice, dijelom stojeći, a dijelom klečeći i podno Gospina lika ostavio je svoju vitešku opremu i oružje. Svijet je tada bio pravo bojište ideja. U njegovo doba otkrivaju se novi svjetovi, žive Luther, Kalvin, kralj Henrik VIII., Tima Mor, Terezija Avilska, Michelangelo oslikava Sikstinsku kapelu, rađaju se najveća umjetnička djela u povijesti čovječanstva. Ignacije će postati umjetnik u oblikovanju novoga života Crkve. Povukao se u Manresu gdje proživljava bogato duhovno iskustvo koje je poslije sažeo u knjizi Duhovne vježbe, djelu koje iznutra oblikuje Isusove „vojnike“, koje je – kako reče sv. Franjo Saleški – obratilo više osoba nego je u njemu slova. Ignacijevo životno geslo glasi: Sve na veću slavu Božju. S 33 godine počinje studirati u Parizu, gdje okuplja šestoricu studenata, prijatelja s kojima 1540. osniva Družbu Isusovu, isusovce kako ih narod jednostavno zove. Glavni program im je: temeljit studij, odgoj mladeži, misijska djelatnost u novootkrivenim dalekim zemljama. S izvanrednim darom za organizaciju, Ignacije je postao prvi general Družbe Isusove. Bio je uvijek blag i nasmiješen, ali bez iznimke je tražio disciplinu, neporočan život, ispravan nauk i apsolutnu poslušnost Crkvi i papi. Bio je malena rasta. Pri hodanju je ponešto hramao. Imao je okruglo, puno lice, istaknute jagodične kosti i kratku bradu. Izgled lica mu je bio vedar. Čelo mu je bilo široko i visoko te prelazilo u ćelavost. Oči su mu bile duboke s prijateljskim i prodornim pogledom. Imao je profinjene osjećaje. Volio je glazbu, cvijeće, zvjezdano nebo i imao je jako lijep rukopis. U svakom je trenutku i u svakoj stvari mogao prepoznati prisutna Boga. Posjedovao je duboko poznavanje čovjeka. U svim pothvatima pokazivao je upornost i žilavost. Kad je nešto poduzeo na slavu Božju i na dobro ljudi, on je to do kraja ostvario. Jedna od glavnih vlastitosti bila mu je razboritost. Predviđao je sve mogućnosti i prilagođavao je sredstva ciljevima. Uzdao se u Boga, a radio kao da sve o njemu ovisi. Stalno je primjenjivao svoje "rasuđivanje duhova" da bi upoznao Božju volju. Sav ideal mu je bio u tom da Krista nasljeduje, da služi njemu i njegovoj Crkvi. Njegova mistika je bila mistika služenja za spasenje ljudi. Umro je u Rimu 1556. ponavljajući: Ay, Dios! (O Bože!) Papa Grgur XV. proglasio ga je svetim 1622.
Post je objavljen 25.05.2015. u 17:10 sati.