Cijeli sam život drugačija. Fizički drugačija. Niko ne zna zbog čega, i nije mi do opisivanja kako sam drugačija ali jesam. I cijeli život su postojala djeca koja su mi se rugala. Od obdaništa, preko osnovne pa i sada u srednjoj školi. Mislila sam da će barem u srednjoj školi prestati, ali nije. Doduše, nije izraženo kao u osnovnoj školi, ali i dalje postoji. Sitna bockanja, kao vidi ovo, vidi ono, kao svi se zezamo na moj račun. Meni nije do zezanja. Mene to boli i mislim da nije fer ikoga prosuđivati na osnovu fizičkog izgleda. Ja nisam kriva zbog njega. Da mogu, napravila bih da budem najljepša, ali ne mogu. Mogu samo da šutim. Naravno, nikome o ovome ne govorim. Svi misle da su meni njihove šale smiješne, ali nisu. Maštam o tome da pobjegnem negdje daleko, ali odustanem jer znam da bi me i tamo negdje izazivali i „šalili se“ na moj račun. Nisam osjetljiva na šale, ali kada su svakodnevne i konstantne to mi smeta. Vjerovatno će mi neko reći da se požalim profesoru ili razredniku ili pedagogu. Ljudi, budite realni oni ne znaju riješiti ni tuče između đaka, a kamoli ovo da znaju. Kako se nosim sa ovim? Smijem se i kada mi nije do toga. Čitam mnogo knjiga jer sam često usamljena i nastavljam maštati da ću nekada sa svojim knjigama pobjeći daleko od ljudi, na neko pusto ostrvo. Sama!
Post je objavljen 25.05.2015. u 09:46 sati.