Pregled posta

Hodočašćem na Mariju Bistricu zahvalili smo Nebeskoj Majci za 15 godina Molitvenog vijenca Kraljice obitelji

Hoće li padati kiša, neće li padati - to je našim moliteljima bilo posve nevažno te subote 16.svibnja 2015. Svi koji su ikako mogli, pohrlili su radosna srca i došli u to naše drago Marijansko svetište da svi zajedno zahvalimo Kraljici obitelji za 15 godina našeg zajedništva i molitve.



Već se je po transparentima vidjelo da su hodočasnici došli iz raznim krajeva.
Najviše ih je bilo iz Zagreba i okolice, ukupno 13 autobusa, i to iz Velike Gorice, Zaprešića, Čučerja, Dugava, Sloboštine, Kajzerice, Vugrovca, Travnog, Trešnjevke, Remeta, Brckovljana, Sesvetskog Kraljevca, Kašine, Knežije i Kustošije.

Po 1 autobus došao je iz Karlovca, Slunja, Križevaca, Donjeg Vidovca i Donje Dubrave i
2 iz Slavonije; Vinkovci, Cerna, Đakovo, Nijemci.
Sveukupno je pristiglo 19 autobusa, među kojima su bili i oni najveći. Ako pribrojimo i pojedince koji su došli osobnim autima bilo nas je na Mariji Bistrici oko 1300 hodočasnika,



Prepuna crkva, glava do glave - svi smo bili jedna velika Marijina obitelj!



Misno slavlje preslavio je rektor Svetišta mons. Zlatko Koren kojemu su se pridružili svećenici: don Josip Stepan, salezijanac, vlč. Vinko Zec i vlč. Ivan Zirdum iz Đakova, protojerej stavrofor Željko Pajić, župnik grkokatoličke župe Ranjenog Isusa u Karlovcu, vlč. Matija Pavlaković, župnik župe Svetog Petra i Pavla u Kašini, vlč. Ivica Šturlić, župnik župe Uzašašća Gospodnjega u Sloboštini, p. Đuro Filipović, karmelićanin, vlč. Dragutin Gereci, župnik župe Pohoda BDM Vinagora i Marinci, p. Goran Živković, palotinac...



Pažljivo smo slušali nadahnutu propovijed mons. Zlatka Korena:

Draga braćo i sestre u Isusu Kristu,
drage moliteljice i dragi molitelji Molitvenog vijenca Kraljice obitelji!

Ovogodišnje zahvalno hodočašće događa se u snažnim danima liturgijske godine.
Sada već prošloga četvrtka proslavili smo svetkovinu Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista, Spasovo, a za osam dana slavimo Duhove, nedjelju pedesetnice. Ovih dana želimo duboko promišljati i otkriti Duh prve devetnice Crkve, one devetnice u kojoj su učenici u zajedništvu s Majkom Marijom molili obećani dar Duha Svetoga.

Da, draga braćo i sestre, valja nam osobito moliti dar neba, dar Duha Svetoga i zato je dobro da ste danas hodočastili. Ovo mjesto, koje je postalo ostvareni cilj vašega hodočašća, nosi časni naslov «Hvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, Kraljice Hrvata». Ono je osobito jer se u ljepotu bistričke prirode, u ljepotu zelenilom prekrivenog dola i brega upisao Stvoritelj svega svijeta najljepšim krasopisom.
Drevni stih «Dušo duše Hrvatske, Isusova Mati, sunce naših stradanja ne prestani sjati» sažimlje srce i dušu ovog Marijinog doma. I što je ovdje osobito? Ljudski gledano tek pokoja sitnica. Da bi se vidjelo izvan spomenute i nametnute površnosti, potrebno je vjerničko srce, otvoren pogled prema zemlji i nebu. Što vidi vjerničko srce? Što osjeća takvo kršćansko srce? Osjeća kako se ovdje može dotaknuti nebo. Ovdje se snagom molitve Nebo spušta na zemlju i zemlja se uzdiže k Nebu. To osjeća, to pronalazi vjernička duša. Kako se to Nebo spušta na zemlju i zemlja uzdiže k Nebu? Kako se to događa? Samo i jedino snagom molitve.

Sestre i braćo, na početku svoga današnjega promišljanja oslovio sam vas kao moliteljice i molitelji i to s razlogom; jer da nema vas moliteljica i molitelja, ovo bi mjesto bilo tek simpatična turistička destinacija poput tolikih u Hrvatskoj. A samo zato jer postojiš ti, sestro i brate, ovo je svetište privilegirani prostor u kojemu se susreću Bog i čovjek. Zato još jednom, dobrodošli dragi molitelji i moliteljice!

Simpatično mi je promatrati kako prilazite jedni drugima i kako se radosno pozdravljate i s poštovanjem oslovljavate.Stoga sam za polazište našeg današnjega promišljanja posegnuo za pozdravom Uskrslog Krista: Mir Vama! Sjetite se situacija kada ste jako uznemireni, tužni ili bijesni. Kada sam ljut, bezvoljan ili očajan, što mi znače riječi kao «smiri se», «umiri se» «bit će sve dobro». Neće me te riječi umiriti, čak će me još više rastužiti i razdražiti. Osim u jednom slučaju, ako su izrečene od osobe koja me već prije znala umiriti, koja mi je uspjela pokazati izlaz, koja je snažna u mojim očima. Tu nije stvar u fizičkoj snazi. Može to biti dijete, može to biti nepokretni čovjek i posve onemoćao starac. U sličnim, pa i težim situacijama, dijelimo takve osjećaja s prijateljima, ljudima u koje imamo povjerenje, - i smirujem se, ali gotovo nikada posve. Trebamo još nekog tko nas može potpuno smiriti, čije riječi «Mir tebi», «smiri se» daju mir mojoj duši. U evanđeoskim odlomcima koji se naviještaju u uskrsnom vremenu zatičemo apostole upravo u takvom stanju: nemirni su, boje se i zatvoreni su. Kaže Sveto pismo «u strahu od Židova bijahu zatvorili vrata». Naravno da to nije bio samo strah od Židova. Bio je to strah i neizvjesnost - što se to ustvari događa nakon sve one tragedije Velikoga petka. Apostoli su bili totalno zbunjeni .

A Isus ih pozdravlja riječima koje su najpotrebnije njihovim uplašenim i zbunjenim srcima, riječima Mir vama!. Te Isusove riječi i taj Isusov pozdrav toliko nam je i danas potreban. Koliko puta smo čuli te riječi, ne znam, ali znam da su najdublje odjeknule u nama onda kada nam ih je govorio najveći prijatelj Hrvatske i najdraži bistrički hodočasnik, danas sveti Ivan Pavao II. Već pri svom prvom dolasku u Hrvatsku 1994. godine, papa se predstavio kao hodočasnik mira i odmah je naglasio: «Danas sam ovdje u zemlji Hrvata kao goloruki hodočasnik evanđelja, navjestitelj ljubavi, sloge i mira.»
Početkom sada već prošloga travnja, na godišnjicu njegove smrti, puno se govorilo o Papi Ivanu Pavlu II. Ove se godine nekako posebno isticalo kako je to Papa koji je na novi način progovorio o Božjem milosrđu. Papa koji je uveo ovaj blagdan i odredio da se slavi osmi dan Uskrsa, i papa koji je prešao u kuću očevu sedmoga dana vazmene osmine, dana koji dotiče svetkovinu Božanskoga milosrđa. Papa iz Poljske, papa iz bijele Hrvatske. Upravo u njegovoj rodnoj Poljskoj, u njegovome biskupskome gradu Krakowu, Božje milosrđe objavilo je još jednu istinu o našemu Bogu: ne samo da On za nas ima otvoreno srce u otajstvu Presvetog Srca Isusova, nego je On milosrdni Bog koji je milosrđem spasio svijet, koji milosrđem spašava svijet.

Da, braćo i sestre, to Milosrđe spasilo je, dragi moj hodočasniče, i tvoju i moju kožu i zato riječi Mir vama! imaju snagu i za tebe i za mene, ma koliko nemirni bili u ovom trenutku. To Božje milosrđe spas je svima nama. Ono ima neizmjernu snagu, ono daje novu mogućnost, ono pokazuje nove korake. Valja nam, braćo i sestre, upravo u uskrslom pozdravu Krista Uskrsloga Mir vama! prepoznati snagu i ljepotu tolike neizmjerne Božje ljubavi, toliku snagu otkucaja Njegova srca, toliku rijeku milosrđa.
Crkva je uvijek imala poteškoća u naviještanju Krista kad god bi se pokazivala jaka, moćna, nadzemaljska, nedodirljiva....
Nama treba ranjeni Bog jer je to duboko iskustvo svakog ljudskog života. U tome je valjda i tajna uspjeha koje je kršćanstvo imalo i ima u povijesti čovječanstva. I zamislimo ili podsjetimo se: ono po čemu ću se ja osobno najradije sjećati Ivana Pavla jesu trenuci kada se nije bojao pokazati i na rane i same Crkve, ali i sebe osobno. Gospa se pobrinula, da tako kažemo, za duboku ranu na početku njegova pontifikata. Metak je dospio do njegova srca, a ipak ga nije usmrtio, no učinio je od njegova života patnički i svjedočki put osobito u zadnjim godinama njegovog životnog putovanja. Ranjenost je tajna Božjeg milosrđa. Ranjenost je tajna kršćanstva. Svakodnevno se predavati i vjerovati Ranjenom, osobito onda kada smo sami ranjeni, poziv je ovog uskrslog vremena. U danima smo u kojima s radošću iščekujemo pohod Crkvi u Hrvata, Petra naših dana, pape Franje. Njegov pohod Sarajevu odvija se i odvijat će se pod geslom, znakovitim geslom, Mir vama!.

U svojim katehezama o obitelji Sveti otac nam poručuje: «Nikada ne završi dan, a da nije vraćen mir. Svađali ste se, jako ste se posvađali? To nije dobro, ali to nije prvi problem. Pravi je problem ako se taj osjećaj prenese u novi dan. Stoga, ako ste se svađali, nikada ne završite dan, a da nije vraćen mir.»
I zaključuje papa Franjo:

Draga braćo i sestre, s ovih zagorskih dola i brega moramo se danas u duhu preseliti i na jedno polje i to ono Bleiburško polje.. Ovdje, na ulazu u bistričku baziliku, nalazi se freska Krste Hegedušića «Raspeće». Kao ideja nastala je 1943. godine i interesantna je u svome prikazu. Prikazuje Golgotu i baca snažan snop svjetla na siluetu bistričkoga svetišta. I oko Kristova križa opisuje dva kruga. Prvi krug su tri sućutne Marije koje sudjeluju u Isusovoj ljubavi. Drugi krug su razni ljudi koji su Isusu okrenuli leđa, koji idu svojim putem, nezainteresirani za ljubav nad ljubavlju Spasitelja svijeta. Ova freska naviješta svibanj 1945. godine kada su se mnogi, okrenuvši leđa Bogu, okrenuli i od čovjeka. Već spomenuto Bleiburško polje i uz njega tolike jame, čuvaju spomen na tolike koji su po završetku rata stradali bez suda i bez mogućnosti obrane. Oduzeto im je pravo na život, pravo na grob, pravo na spomen. Molimo im vječni mir.
Uz to Bleiburško polje samo su naša svetišta čuvala spomen na njih. U njima se za njih molilo, tu su se skrivale suze koje su tekle, tu su radosni zahvaljivali oni rijetki koji su preživjeli strahote križnoga puta, o čemu svjedoče brojne zahvalne pločice na zidovima ovoga svetišta. Da, naša svetišta, upravo naša svetišta čuvaju memoriju našega naroda na mnoge stvarnosti koje su bile potisnute i koje su u mislima komunističkih vlastodržaca bile osuđene na umiranje.
Čuva to naš Aljmaš koji pokazuje kako je moguće iz pepela graditi slobodu i ponovno se obnoviti uz naše rijeke.
Čuva taj spomen na našu slobodu ono Sinjsko svetiše koje čuva uspomenu na slavnu pobjedu nad Turcima.
Trsatko naše svetište, naš hrvatski Nazaret, poziva nas da u nazaretskoj obitelji prepoznamo nadahnuće za svoje obitelji.
Ovo Bistričko svetište upravo je u tim danima naših patnji, našega stradanja, našega križnoga puta iznjedrilo stih «Obrati (ili povrati) mila Majčice, sve izgubljene». Ovaj stih je i danas aktualan. Kao što na ovdje već spomenutoj bistričkoj fresci postoje dva kruga ljudi, jedan sućutni, a jedan bezbožni, tako i svaki od nas mora se zapitati u koju povorku ulazi on, u koji krug se mi uključujemo. Nismo li mi potrebni iz dana u dan vapiti «Obrati mila Majčice mene izgubljenog, mene zalutalog».

Draga braćo i sestre, u osobitoj smo godini u kojoj na poseban način vapimo da što skorije doživimo trenutak kada će sin našega naroda, danas blaženi Alojzije Stepinac, biti uvršten u popis svetaca svete Katoličke Crkve. Zato ću vas povesti u zagrebačku katedralu i pročitati vam pjesnički izrečenu snažnu misao koja bi po meni trebala postati i moto i nadahnuće vas članova molitvenih vijenaca, a koje je izgovorio prošle godine za Uskrs naš nadbiskup Josip.
Toliko su to snažne i poticajne riječi:

«Ne, propasti nećemo nego ćemo radom opstati!
Ne, nad sudbinom djece nećemo plakati nego ćemo ih odgajati za neprolazne vrednote!
Ne, manipulaciju sijačima nemira nećemo dopustiti nego ćemo pokazati što mirotvorci mogu učiniti za Domovinu!
Ne, Domovinu nitko neće uništiti nego ćemo ju izgraditi još ljepšu i plemenitiju!
Ne, odreći se obitelji nećemo nego ćemo ju još čvršće uzidati u temelje hrvatskoga društva!
Na Uskrs ova Crkva i njezini vjernici poručuju:
Ne, umrijeti ne želimo nego živjeti».

Naši dragi moltveni vijenci imaju upravo taj zadatak pred sobom. Da budemo oni koji ćemo svim silama, svim mislima, riječima i djelima biti na strani života, koji ćemo cijelim svojim životom pokazivati; ne želimo umrijeti nego živjeti. Pred nama je tjedan dana koji nas vodi prema Duhovima.
Ne zaboravite moliti za taj nebeski dar koji otvara sve darove. Možda je najbolja molitva za to zadnja riječ kojom završava naša Biblija: «I Duh i Zaručnica govore dođi, i tko ovo čuje, neka rekne dođi, dođi, Gospodine Isuse! Amen.»




Misno slavlje, klanjanje i Križni put animirao je Zbor mladih iz Kašine pod vodstvom g. Bojana Culeja. Prelijepo je bilo slušati njihove zvonke, kristalne glasove! Hvala im!

Kao što je već uobičajeno, na kraju mise naša predsjednica gđa Marina Šturlić zahvalila je mons. Zlatku Korenu, prisutnim svećenicima i redovnicima i svim moliteljima na dolasku, molitvi i zajedništvu:

Zahvala predsjednice MVKO, gđe Marine Šturlić:

Dragi Marijini štovatelji, svećenici, redovnici i redovnice!

Zahvaljujemo najprije dragome Bogu koji nas je danas ovdje okupio iz svih krajeva Lijepe Naše.
Zahvaljujemo Majci Božjoj Bistričkoj pod čijim smo se plaštem ovdje zajedno stisnuli! Možda su se neki od nas danas i ljutili na ovo kišno vrijeme, ali kad vas vidim ovako stisnute jedne do drugih, glave uz glave, zahvaljujem Gospodinu na ovoj kiši i ovom zajedništvu, veselju i radosti koje je tako potrebno našem društvu.

Zahvaljujem mons. Zlatku Korenu, rektoru bistričkog svetišta, na nadahnutim i toplim riječima koje nam je danas uputio. Svake godine nas tako očinski i raširenih ruku primate! Uvijek nam je bilo premalo Vaših riječi i poduke. Zato smo sretni što ste nam upravo vi danas predvodili ovo misno slavlje kada slavimo 15 godina od osnutka naših molitvenih vijenaca.

Zahvaljujem našim dragim svećenicima ovdje prisutnima i našim župnicima, koji zbog svojih obveza u župi ne mogu uvijek biti s nama. Sjetimo se i nemojmo nikad zaboraviti da je Molitveni vijenac Kraljice obitelji nastao zalaganjem svećenika, obitelji i redovničke zajednice. To je jako važno! Svećenik ne može pokrenuti molitvu bez zalaganja obitelji, obitelj ne bi ustrajala u molitvi i postu bez pomoći svećenika i jakosti koju dobivamo u sv. Euharistiji, a redovničke zajednice taj naš žar jačaju svojim molitvama i žrtvama.Prije 15 godina don Josip Stepan je na Knežiji služio prvu svetu misu na nakanu Molitvenog vijenca i tako postao primjer tolikom svećenicima koji to s ljubavlju čine.

Zahvaljujem Zboru mladih iz Kašine i njihovom župniku koji su se rado odazvali i svojim pjevanjem uzveličali ovo misno slavlje.
Dragi mladi ,kada sam prije godinu dana bila na prezentaciji Molitvenog vijenca u vašoj župi tada sam vas pozvala da Svetoj Bogorodice predate svoje mlade živote, izbor svojih zanimanja, odabir supružnika, ukratko svoju budućnost.
Ponovo vas molim: budite ustrajni i vjerni Kraljici obitelji! Nemojte joj dolaziti samo kad razbijete koljena, kad budete nesretni i nezadovoljni svojim životima! Budite joj vjerni i odani već sada u svojoj mladosti.



Dragi vlč. Zlatko! Vi ste u jednom od svojih nastupa na HRT-u, kada ste pozivali hodočasnike na M. Bistricu, prisjetili se lijepe kajkavske pjesme "....Meknite se se gore, da se bu videlo Zagorje ..." , ne samo zato jer je lijepo - rekli ste, već zato da bi se "...videla zipka ta, v teroj sam se zibal ja...!!!
Dragi velečani, mi smo vam za ovu prigodu dali napraviti kapelicu od zipke i u nju smo vam stavili Mariju, Kraljicu naših obitelji. Ova je zipka odnjihala svoje, kao i tolike zipke po našim tavanima! Pozivajte, dragi rektore, i dalje naš narod i naše obitelji, da uzljube život, da se na boje djece, jer ona su naša budućnost. Kome ćemo ostaviti Lijepu Našu ako djece ne budemo imali....

.......................................................

Dragi velečani Zlatko, ovim skromnim darom o 15-oj našoj obljetnici želimo vam ostaviti spomen na vašu obitelj i vaše pokojne roditelje, posebno vašu mamu koja je naša članica i za koji vjerujemo da i u vječnosti održava svoj dan i ustrajno moli za vas, sve naše obitelji i rodnu nam hrvatsku grudu.



Odmah nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje, ovaj put malo drugačije od uobičajenog: bilo je to klanjanje bez riječi! Sve potrebno "izrekli" su pjesmom mladi iz Kašine! Reakcije prisutnih na takvo "pjevno" klanjanje bile su više nego dobre.



Križni put u 15 sati predvodio je mons. Zlatko Koren, a pjesmom su sve popratili naši mladi iz Kašine.







Među hodočasnicima bilo je i djece koja su došla s roditeljima ili bakama i djedovima.



Zacijelo su našoj Kraljici obitelji osmijeh na lice izmamila ova tri cvjetića: Dora i njene prijateljice Lorena i Sara, darujući joj molitve svojih mladih srdaca. Za što su molile otkrile su našoj Mariji Matković: Lorena se molila Majci "za sve što treba", Dora za zdravlje, sreću i obitelj, a Sara za bratića, tetu, tetka, prijatelje i učiteljicu.



A Majku Božju Bistričku došla je pozdraviti i Dorina baka Nada. Molila se Majci za zdravlje, mir i blagoslov.
Mogu li naši vijenci ne cvasti dok ih zalijevaju na molitvu sklopljene ruke naših baka i unuka?
I dok se među nama širi svjetlost molitve?



I na kraju ovog lijepog hodočašća ponovno smo došli u crkvu i sa ponekom suzom u očima oprostili se od Majke Božje Bistričke zahvalom i pjesmom uz obećanje da ćemo opet doći, ako ne prije, onda svakako 3. subote svibnja 2016. godine!
Vidimo se, ako Bog da!





Post je objavljen 27.05.2015. u 03:32 sati.