Pregled posta

PROVANSA – dok lavanda još nije procvala

Jug Francuske. Zvuči dobro, ne?! Svijet je mala šarena loptica i ako imaš par dana slobodnog vremena, nešto novca u džepu i želju za odmakom od svakodnevnice zašto je ne bi malo-pomalo istraživao i uživao u onome što pruža. A onda uzmak, da se ne navikneš previše pa da povratak u vrtlog obaveza ne postane previše bolan.
Provansa čije sam fotografije kao dijete gledala u časopisu L'art&Décoration, i upravo kroz tekstove o poljima lavande i predivnim interijerima provansalskih kuća naučila prve riječi na francuskom, sada se našla kao na pladnju pred nama. Mujo i Fata ponovo na putu 6 ovog puta bez bicikla.
Za osmodnevnu ugodu morala sam učiniti i nešto suprotno tome, a to je rano ustajanje prije puta jer se iz Zagreba za Zadar putovalo autobusom, a iz Zadra za Marseille avionom. Letjeli smo s Ryanairom. Kod mojih zračnih putovanja uobičajena stvar su suze koje, srećom, nakon nekog vremena presahnu. Kako doći od zračne luke do Marseilleja grada trebalo je odlučiti, vremena je bilo dovoljno i odluka je pala na vlak. Od vlaka do unajmljenog apartmana smo prošetali. Hodali smo Marseillejskim ulicama, svako toliko iznenađeno skačući na nogostup jer nismo ni shvaćali da hodamo kolnikom budući da je sve bilo puno visokih stupića koji su nam potpuno krivo govorili da je to nešto sigurno za pješake. Frišku figu, tuda voze auti! No, našu ulicu nismo teško našli, a onda je uslijedilo pravo iznenađenje!
Apartman je bio minijaturan; činile su ga tri prostorije, soba i kupaona međusobno odvojene trakastim zavjesama i zahod. U toj sobi visokog stropa dominirao je ogroman bojler . Osim bojlera tu su bili krevet, dva stolca, mali bijeli stol, rešo, mikrovalna pećnica i nekoliko tanjura i šalica. Ormara nije bilo. Prozori su imali zavjese i s nutarnje i s vanjske strane pa su te vanjske neprestano plesale na vjetru. Ogladnjeli, samo smo ostavili stvari i otišli nešto pojesti. U malom tuniškom restoranu pojeli smo cous-cous s povrćem, porcija 5€. Fotografirala sam cous-cous, no prišao je gazda i inzistirao da nas fotografira s našim fotićem kako bismo imali sliku za uspomenu.
Prije večernje šetnje htjeli smo se otuširati, no bojler je kapao i još uvijek nije grijao pa je došao gazda s visokim ljestvama i nekom metlom te pokušavao namjestiti crijevo iz kojeg je kapalo. Posao je potrajao, a u međuvremenu je hodnikom ispred stana odzvanjalo vrlo glasno mijaukanje. Bio je to Minouche, crni pomalo divlji trogodišnji mačak, koji je panično tražio gazdu. Prepustili smo bojler gazdi i mačku, a mi smo otišli prošetati do luke. Puhalo je k'o sumanuto, ali ništa nas nije moglo omesti u prvoj večernjoj šetnji pa tako ni jak vjetar.

Sljedećeg jutra nakon doručka otišli smo na kavu i planirali odlazak za Les Calanques, nacionalni park nedaleko Marseilleja. Pronašli smo autobusnu stanicu i odvezli se promatrajući grad iz autobusa. Sišli smo na predviđenoj stanici i krenuli prema tom parku prirode. Bila je to vrlo ugodna šetnja unatoč vjetru koji je puhao i do 50 km/h. Priroda je predivna, pogled na hridi i more čaroban.

Tako je prošlo prijepodne, a onda povratak u Marseille i razgledavanje grada. Četvrt Le Panier je stari dio grada i neki pandan pariškom Montmartreu.

Nažalost došli smo baš u vrijeme kad su se zatvarali kafići, valjda u vrijeme podnevnog odmora, no unatoč tome šetnja uličicama za mene je bila pun pogodak. Potrajalo je jer sam stalno zastajkivala fotografirajući te ovaj prozor, te ona vrata, zapravo ne znam je li zgodnije za živjeti ili za turistički zujati. Tu se nalazi La Vieille Charité koja je građena između 1671 i 1749 u baroknom stilu, a meni se posebno dopala elipsasta kupola.

Arhitekt Pierre Puget, prema čijim nacrtima je građena, umro je prije njenog završetka. Danas ne služi kao dom za potrebite nego nudi različite kulturne i edukativne sadržaje.
Spustili smo se do katedrale St Marie Majeure i sjeli na klupicu pa promatrali oblake nošene vjetrom.

Nastavili smo do muzejskog centra MUCEM. Zanimljivo je da ako i ne kupiš ulaznicu za pogledati mediteransku zbirku možeš satima šetati vanjskom stranom muzeja i utvrdom Saint-Jean, uživati na krovu sjedeći u fotelji ili izvalivši se u ležaljci i pijuckati neko piće i čitati knjigu, šetati po vrtovima i krovovima ili jednostavno uživati u pogledu na grad.

Trećeg dana otišli vlakom smo u Aix-en-Provance. Karta u jednom smjeru košta 8€. To je zgodan mali gradić kojeg su osnovali Rimljani, a njih su privukli termalni izvori. I danas se mogu vidjeti ostaci nekadašnjeg rimskog kupališta. Grad je prepun fontana.

Prvo smo naišli na Fontaine de la Rotonde koja je sagrađena 1860. Jako je velika i na vrhu krase je tri statue. Jedna predstavlja Pravdu i okrenuta je prema gradu, druga Poljoprivredu i okrenuta je prema Marseilleju treća predstavlja Umjetnost i usmjerena je prema Avignonu. U njenoj blizini nalazi se spomenik Paulu Cézanneu pa sam iskoristila priliku sa se slikam, doživjevši to kao da je i on meni naklon jednako kao i ja njemu. Možda malo ludo, ali baš sam imala takav osjećaj.

Aix-en-Provance - Cézanneov rodni grad. Prošetali smo i do njegove rodne kuće. Postimpresionist Cézanne ima zanimljiv životopis.

Rođen je kao vanbračno dijete prodavača šešira je kćeri jednog zanatlije. Kasnije njegov otac postaje uspješan bankar i tek pred kraj života ženi se s Paulovom majkom. Paul je u internatu upoznao Emila Zolu, koji je jedan od mojih omiljenih pisaca, i kasnije postaju jako dobri prijatelji.

Bio je utorak, a to je važno jer utorkom, četvrtkom i subotom je vrlo bogat sajam. Štandovi stoje posred pločnika, ucrtana su njihova mjesta i tek kad se štandovi spreme na njihova mjesta postavljaju se stolovi i stolci iz obližnjih kafića i restorana. Sajam nije ništa posebno, imamo i mi toga po svim našim mediteranskim gradovima, ali ovaj djeluje nekako s mjerom, možda zato što štandovi ne stoje tamo cijeli dan i duboko u noć već se u određeno vrijeme dana sklanjaju i prepuštaju mjesto drugim aktivnostima.

Kavu nismo pili u glavnoj ulici Cours Mirabeau natkrivenoj platanama već u jednoj maličkoj u kafiću Balto, samo za informaciju cijena kave je bila 1,50 €. Šetali smo gradom, ušli u crkvu u kojoj je bio parkiran bicikl. Ne vani, unutra. Najbizarnije mjesto za parkiranje bicikla.

Stabla su posvuda oštro orezana i isprva su mi bila zanimljiva, ali kasnije su me podsjećala na batrljke i nisu mi bila lijepa već sablasna.
Vlakom smo se vratili u Marseille.
Zadnjeg dana u Marseilleu i dalje je puhalo, zavjese su ulazile i izlazile kroz otvoren prozor.

Nasuprot zgrade u kojoj smo spavali bila je druga zgrada u kojoj nije spavao nitko. Čini mi se da je bila napuštena, niti jedan prozor nije bio osvijetljen prethodnih večeri, nikoga nisam vidjela na prozoru preko dana, rebrenice čvrsto zatvorene ili pak potpuno otvorene da se vidjelo kroz stan kao kroz prošupljeni sir. Samo je prizemlje bilo živo, dućani s odjećom, cipelama i raznom drugom robom.

Unajmili smo Clio i krenuli dalje. Clio ima moje inicijale.

Zaustavili smo se u malom mjestašcu Martigue jer nam se baš učinilo lijepo. Popili smo kavu u kafiću Chez Antoine, iskoristili WeFe da prekontroliramo e-mailove, fb , vremensku prognozu i slično.

Stali smo se u još jednom mjestu po imenu Fos u kojem se nalazi lijepa (a koja nije!) utvrda. Popeli smo se na utvrdu, pogledali groblje, otišli u Camargue, deltu Rone. Park prirode.

Zemlja je bila bijela od soli. Zaustavili smo se pored barake koja služi kao suvenirnica. Prodavali su sol i rižu koju također uzgajaju, ali nije mi bilo na kraj pameti kupiti bilo što od toga jer sam toliko uživala u meni novom pejzažu da ni pakiranu sol kao ni pakiranu rižu nisam doživljavala kao nešto vrijedno vremena i novca. Više me veselilo trčati ususret vjetru (kojeg inače ne volim, ali tada je očito došlo do neke promjene) i liznuti to nešto bijelo sa zemlje da se uvjerim da se uistinu radi o soli. Vozeći se dalje naišli smo na plamence.

Slikali smo ih kako koračaju na šibljastim nogama koje me podsjećaju na zidarski metar dok se prelamaju u koljenu. Na kraju smo stigli do plaže Prčmançon na kojoj je bilo nekoliko kitesurfera. Prvi puta sam ih gledala i izgledalo mi je fantastično. Ipak, ne bih se okušala.

Hodali smo po pijesku, zakopčanih jakni i navučenih kapa, oči smo zaštitili sunčanim naočalama, ali nakon kraćeg vremena i cipele su bile pune pijeska, i oči, a bome i zubi. Znam da je pijesak opasan za fotoaparat, ali nisam mogla odoljeti da ne fotografiram barem malo. Srećom sitne čestice nisu pokvarile aparat i poslužio je tijekom cijelog putovanja. Taj kraj još je poznat po bikovima, bijelim konjima, bijeloj čaplji i već spomenutim plamencima. Lagano smo putovali prema Avignonu.
U Avignonu nas je čekao drugi apartman, jednako minijaturan kao i prvi. No ovaj je imao kupaonicu odvojenu vratima i ostavu za sredstva za čišćenje. Ormar za odjeću, naravno, nije postojao. Gazda je rekao da je pravilo broj jedan da se cipele izuju ispred vrata što sam odmah ignorirala te su njegove usamljeno ostale ispred stana. Unutra minijaturni dvosjed na razvlačenje, stol i jedan stolac. Nas je dvoje pa sam zamolila da nam donese još jedan stolac kako bismo mogli doručkovati a da pritom ne sjedimo jedno drugom u krilo. Kroz pola sata stigao je još jedan stolac na rasklapanje. Dobili smo i uputu da pazimo na šećerlenku, da se ne razbije jer je to radila njegova žena, tako da smo je gledali s posebnom pažnjom, a dodirivali je ionako nismo jer kavu pijemo bez šećera. Uputa je bila i da sve ostavimo uredno kako smo i našli. Kako bismo uštedjeli, jer hrana u restoranima nije jeftina, drugog dana smo u dućanu kupili neki polusmrznuti proizvod i stavili ga u mikrovalnu. Kad sam je otvorila malo sam se iznenadila, naime tko zna od kad nije bila oprana. Po njenoj unutrašnjosti pregršt razasute hrane. Ne tipa piceka nego kruha, riže i takvih stvari.
Večernji obilazak Avignona je bio vrlo ugodan. Spuštao se mrak i činilo mi se kao da sam ušla u prošlost. Lutali smo uličicama, bez nekog reda, tek toliko da osjetimo atmosferu. A onda smo ogladnjeli i otišli u neki vijetnamski restoran u kojem su cijene ipak bile nešto niže nego u francuskim restoranima. Ono što nam se posebno svidjelo je da u svim restoranima bez pitanja na stol donesu bokal vode, a ne kao kod nas kad moraš moliti čašu vode, a i onda često tumače da imaju samo flaširanu mineralnu. Ujutro smo obilazili zidine s vanjske strane pa tek zatim ušli u grad. Ulaznica za Papinsku palaču stoji 11 € i još 2 € za audio vodič.

Najstarija gotička palača na svijetu me osvojila svojom veličinom! Hodajući i prateći audio vodiča ubaciš se u prošlost i osjećaš da ti zidovi i sve prostorije imaju i te kako zanimljivu priču. Na vrhu palače, rekli bismo na krovu, postoji kafić pa se nakon jednog dijela razgledavanja možete okrijepiti. Meni osobno taj kafić nije bio baš izazovan.
Poslije podne posjetili smo obližnji Orange koji krasi rimski teatar.

Ulaznica za obilazak stoji 9,50 €. Na blagajni gdje smo ih kupovali, na crnom mramornom pultu ležala je jednako tako crna mačka. Primijetila sam je osim iz razloga što sam obožavateljica mačaka iz još jednog, a taj je da je njena predivna crna dlaka bila posuta zrncima pijeska jer je kraljica vjerojatno ležala na suncu uvaljena u pijesak. Nisam mogla odoljeti a da ne uvalim lice u tu mekoću krzna, no ona se nije ni pomaknula, ni pogledala me nije, vjerojatno je bila uvjerena da joj upravo to i pripada i da nema razloga dati bilo kakav znak od sebe. Osim samog teatra u malim pokrajnjim prostorijama mogu se pogledati kratki filmovi o povijesti i razvoju kazališta.
Posjetili smo i Vaison la Romaine najveće arheološko nalazište u Europi. Nebo je bilo prekriveno oblacima, a vjetar je njihao visoke čemprese. Filmska atmosfera.

Treći dan, naravno nakon kroasana i kave, napuštamo Avignon i odlazimo u Remoulins te u Arles. Zapravo smo prvo željeli posjetiti Pont du Gard, ali parking je bio bezobrazno skup pa smo otišli u susjedni Remoulins.

Prošetali, poslikali nekoliko prozora i vrata i nastavili put prema Arlesu.
Arles je predivan za šetnju, a mi imamo sreću s vremenom. Ni jedan dan ne pada kiša, jedino što vjetar puše više ili manje, ali uvijek puše. Na ulazu u grad veliki lunapark. Uvijek me takve stvari podsjete koliko smo licemjerni. Volim vidjeti živost, razne ljude koji odskaču od onoga što mi smatramo za standardno i normalno, smijemo se kad je nešto urnebesno glupo, sve to volimo, ali… ALI NE u svome gradu! Da je to kad nas smatrali bismo to najvećom seljačijom, što i jest, ali kao turisti se s takvim stvarima volimo sresti. Kad sam u Marseielleju ugledala karusel sva sam se raspekmezila, a da u Zagrebu, osim na Cvjetnom postoji još neki, veći, vjerojatno bih ga zaobilazila u velikom luku.
U Arles dolazimo prekasno da vidimo paradu bikova, ali imamo dovoljno vremena za šetnju i razgledavanje arene s vanjske strane, arene u kojoj će biti korida.

Petak je prije Uskrsa i grad je prepun turista, ponajviše Španjolaca. U toj gužvi nije bilo moguće kupiti samo ulaznicu za pogledati arenu već za događanje koje počinje uvečer, a to nam nije bilo u planu, tako da smo samo šetali. U neposrednoj blizini arene nalazi se antički teatar.

Ispred njega sjedila je žena, svirala i pjevala. Uličice su uske i zovu na šetnju. Drago mi je da smo posjetili bivšu umobolnicu u kojoj je dvije godine boravio Vincent van Gogh. Tamo više nije bolnica već neki drugi sadržaji, male galerije i kafić. Park unutar zgrade je vrlo lijep.

Put smo nastavili prema Les Baux de Province, predivnom gradiću i utvrdi. Došli smo već dosta kasno i mislili smo da se parking više ne plaća, ali to je bilo sasvim krivo. Bez obzira što je već padao mrak parking košta isto kao i da smo došli u jutro, a to je 5€. Nismo platili, ostavili smo auto pa što bude, prošetali, napravili nekoliko fotografija i krenuli dalje do Nostradamusovog rodnog grada.

St Remis de Provence je divan mali grad u koji smo došli u sami suton. Upravo zbog toga mi je i djelovao proročki. Potražili smo Nostradamusovu rodnu kuću, a u gradu jedna ulica i jedna fontana nose njegovo ime. Nikada nisam razmišljala o Nostardamusu, nisam ni mislila da ću biti u njegovom gradu i pred njegovom rodnom kućom, ali sve to me jako usrećilo.

Sljedećeg jutra zatvorili smo kofere (jer ormara nije bilo pa stvari iz kofera nismo ni vadili), zaključali apartman, nazvali „gazdu“ i po dogovoru ključeve ostavili u poštanskom sandučiću. Bila je subota i krenuli smo prema Venasqueu.

Uslijedio je uobičajen doručak, kava i kroasan u kafiću čiji jedan dio je uređen kao prodavaonica umjetničkih predmeta. Sjedili smo vani i uživali u danu koji je započeo. Nakon tog jutarnjeg rituala s masnim kroasanom obišli smo gradić i ušli u crkvu u kojoj se nalazi slika nepoznatog autora iz Avignona. Posebna zbog centralnog položaja Marije Magdalene u koju Isus upire pogled.

Da će me se Colorado Provençal tako dojmiti nisam mogla ni pomisliti, ali dogodilo se upravo to. Posvjedočiti će fotografije. Šetnja po okeru.

Nekada se oker koristio za bojenje i slikanja te u obredne svrhe. Mi smo šetali po utabanim turističkim stazicama, ja sam se namrljala crvenim i žutim pigmentom, a onda to sve kasnije isprala vodom. Povratak u djetinjstvo.

Bilo je dosta obitelji s djecom, neka su gurala svoje bicikliće jer po tom grbavom, bregovitom pejzažu ih nisu mogla voziti. I oni su bili oslikanih lica, crvenih dlanova, blatnjavih hlača i sretnog osmijeha.
Otišli smo na pivo pa produžili prema Aptu gdje smo se na jednu noć smjestili u hotelu Ibis. Ostavili smo stvari i požurili još pogledati obližnji St.-Saturnin-Apt koji je jednako lijep kao i ostali gradići,

jedino što sam, ni sama ne znam kako, uspjela pasti na gotovo ravnom! Poslikala sam dvorište koje me privuklo i nakon toga sam se samo stropoštala.

Kad je bol od pada minula krenuli smo dalje. Večerali smo u drugom mjestašcu, Roussillonu.

Na ulazu u grad stijena okre je osvijetljena i to djeluje poput prizora iz bajke. Ušli smo u restorančić i pojeli nešto s dnevnog menija, popili po čašu vina i vratili se u hotel na spavanje. Hotel ima majušne sobice, ali za razliku od apartmana u kojima smo proteklih dana spavali ovdje je sve mirisalo na novo i čisto. U supermarketu smo kupili kroasane za sutradan jer smo vjerovali s obzirom na Uskrs da će sve biti zatvoreno, a nismo željeli gladovati do povratka u Zagreb. Ali kad smo se probudili i krenuli vidjeli smo da su svi dućani i kafići otvoreni i da je kupovina bila bespotrebna. Znat ćemo za drugi put. Nije bilo vremena za zaustavljanje i šetnju po mjestašcima koja su samo izvirala sve jedno zanimljivije od drugog na našem putu prema aerodromu, ali ipak smo se zaustavili barem fotografirati Lacoste čiji je najpoznatiji stanovnik bio Marquis de Sade. Živio je u dvorcu.

Dvorac je djelomično obnovljen i u njemu se odvijaju razna kulturna događanja, a današnji vlasnik je Pierre Cardin.
Bilo bi šteta ne doći ponovo, još je toliko toga ostalo za vidjeti. Čekao nas je put do zračne luke u Marseilleju gdje smo vratili auto te se ukrcali u avion. Pri povratku kući suze manje cure. Uživala sam u pogledu na more i oblake.

Spustili smo se u Zadar, vjetrovit i hladan. Imali smo još dovoljno vremena do polaska autobusa za Zagreb pa smo šetali gradom koji je bio prilično prazan, čak ni mačaka nije bilo na ulicama. Vjerojatno su se negdje sklonile od bure.



Post je objavljen 25.05.2015. u 00:04 sati.