Ovo je jutro odsanjanih propusnica.
Propuštalo je nebo tu silnu vodu,
a prozor na kip propustio je zrakove
teške od snage volje
da uđu i
udomaće se.
Bilo je to pomirenje
sa svim tim bridovima
onostranim i prirođenim,
u kasu,
jednoličnom,
sve do pucanja
opne
kroz koju propuštam zrak
(malom puškom u procjepu usta,
s lijeve strane,
dijagonalno od desnog oka).
Da sam se marila,
mogla sam
prepoznati neke riječi
po glasovima
dok su praštali,
nabrajali
i odlazili.
Gubili su dah
zube
i ime
u hipu nelogičnosti.
Palo je nebo,
kao sklizak tanjur u sudoper.
Pokupila sam te tuđe zube
i istresla stoljnjak kroz prozor.
Ušlo je još malo zraka.
Neka.
Post je objavljen 24.05.2015. u 20:07 sati.