Pregled posta

Devet načina molitve svetog Dominika (2. dio)

U prethodnom smo članku o devet načina molitve pobliže upoznali prvih pet načina: poklon pred oltarom, prostracija, bičevanje, klečanje, stojeći stav.
Svakako je iz naše današnje perspektive pogled na praksu bičevanja pun nejasnoća i upitnika. Bilo bi dobro u posebnom se članku osvrnuti na tu temu i ponuditi povijesni pregled, objašnjenja i odgovore na brojna pitanja. Za potrebe ovog teksta dovoljno je reći da se, naravno, ne radi o mazohističkom samoozljeđivanju kojem je cilj nauditi svojem tijelu i zdravlju - takva bi praksa bila uistinu protiv razuma ali i protiv Božje ljubavi, psihička bolest koju je potrebno liječiti. Samokažnjavanje je dio asketskih praksi koje su duboko ukorijenjene u tradiciji Crkve, a osim njega brojni su primjeri tjelesnog mrtvljenja koja imaju za cilj suobličavanje s Isusom i uzdizanje iznad sebeljublja.
Kako je rekao sveti Josemaria Escriva: "Kako bi sačuvao svoju čistoću sveti se Franjo valjao po snijegu; sveti Benedikt je skočio u trnje; sveti Bernard se bacio u ledeno jezero... – A ti? Što ti činiš ?"
U naše je vrijeme praksa samokažnjavanja po primjeru svetog oca Dominika stvar povijesti, prakticira se u Crkvi ali su to rijetki i iznimni slučajevi te se, kao i većina drugih djela pokore, čine u skrovitosti i u potpunoj poslušnosti duhovnom vodstvu. Međutim, praksa posta je jedan od primjera tjelesnog mrtvljenja koji može biti aktualan za današnjeg čovjeka. Zatim ranije ustajanje kako bismo ujutro molili, odricanje od večernjeg obroka i slično. Dakle, tjelesno mrtvljenje, u nešto izmijenjenom obliku od prijedloga svetog Dominika, način je molitve i rasta u duhovnosti jednako kao i usmena molitva, djela milosrđa, razmatranje, hodočašća i sl.

Nastavljamo sada s prijevodom teksta s Fisheaters.com, preostala četiri načina molitve. Napominjem da, kod biblijskih citata koje radi vjerojatno krivih referenci ne nalazim prijevod u hrvatskoj Bibliji, prevodim s engleskog bez navođenja reference.

Šesti način molitve

Našeg su svetog oca Dominika često vidjeli kako moli stojeći uspravno s rukama ispruženim u obliku križa. Sveta sestra Cecilija svjedočila je kako su ga ona i brojni drugi ljudi vidjeli da se tako molio kad je Bog kroz njegove prošnje oživio mladića Napoleona u sakristiji crkve svetog Siksta u Rimu te kad je levitirao za vrijeme mise. Bio je poput Ilije koji se prostro i legao nad udovičina sina kad ga je oživio.

Na sličan način molio je kraj Toulousea kad je izbavio grupu engleskih hodočasnika od utapanja u rijeci. Naš je Gospodin tako molio dok je visio na križu, raširenih i rastegnutih ruku: "On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti (Heb 5, 7)".

Ni sveti Dominik nije posezao za ovakvim načinom molitve dok nije dobio od Boga spoznaju da će se snagom te molitve dogoditi nešto veliko i čudesno. Iako braći nije zabranjivao ovaj način molitve, nije ih na to ni poticao. Ne znamo što je govorio dok je raširenih ruku u obliku križa oživio dječaka. Možda one Ilijine riječi: "Jahve, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova! (1 Kr 17,21)". Zasigurno je u toj prilici slijedio prorokov vanjski izričaj molitve. Braća i sestre, kao i plemići i kardinali te ostali prisutni bili su toliko zaprepašteni ovim neobičnim i zapanjujućim načinom molitve da su zaboravili riječi koje je izgovorio. Kasnije se nisu osjećali dovoljno slobodno da pitaju Dominika o tim stvarima jer ih je taj sveti i zanimljivi čovjek radi učinjenog čuda ispunio osjećajem divljenja i strahopoštovanja.

Ozbiljnim i zrelim stavom sporo je izgovarao riječi iz Psaltira koje spominju ovaj način molitve. Govorio je pažljivo: "Gospodine, Bože moga spasenja: plačem danju i noću pred tobom" sve do stiha "Cijeli dan vičem k tebi, o Bože: tebi pružam svoje ruke." Zatim bi dodao: "Čug, Gospodine, moju molitvu, prigni uho svoje na glas moga vapaja..." Nastavljao bi molitvu ovim riječima: "Tebi pružam ruke...usliši me brzo, Gospodine!"


Ovaj primjer molitve našeg oca pomagao bi pobožnim dušama da, tako moleći, lakše prihvate njegovu gorljivost i mudrost. Čineći tako ili je htio taknuti Boga na prekrasan način svojom molitvom, ili je unutarnjim nadahnućem osjećao da Bog njega želi potaknuti da na taj način traži neku milost za sebe ili druge. Sjajio je tada Davidovim duhovnim uvidom, Ilijinim nadahnućem, Kristovom ljubavlju, kao što gornji crtež želi označiti.

Sedmi način molitve



Dok se molio, često bi ga vidjeli kako rukama poseže za nebom kao strijelom koju odapinje prema gore. Stajao je sa skupljenim rukama ispruženim iznad glave, a povremeno ih je raširio kao da prima nešto s neba. Mogli bismo pomisliti da je primao posebnu milost i da je u tom zanosu duha molimo Boga za darove Duha Svetoga za Red kojeg je osnovao.

Činilo se da za sebe i za braću traži dio one nadnaravne radosti koju pruža život u blaženstvima, moleći da se svatko osjeti istinski blagoslovljenim živeći u potpunom siromaštvu, u gorkom oplakivanju, u okrutnim optužbama, u velikoj gladi i žeđi za pravdom, u gorljivom milosrđu prema svima. Njegova molba bila je da njegova djeca nađu radost u opsluživanju zapovijedi i u potpunom nasljedovanju evanđeoskih savjeta. Činilo se tada da je sveti otac, ushićen, ušao u Svetinju nad Svetinjama i Treće Nebo. Nakon takve molitve doista se činilo da je prorok, bilo da ispravlja pogreške, usmjerava ili propovjeda.

Naš sveti otac nije se dugo zadržavao u ovakvoj molitvi nego se postupno vraćao k svojim osobinama. Tada je izgledao kao osoba koja dolazi izdaleka, kao stranac na ovom svijetu, što se lako razabiralo iz njegovog držanja i ponašanja. Braća bi ga zatim čula kako glasno moli i govori kao prorok: "Čuj, o Gospode, glas moga vapaja dok uzdižem ruke tvome svetom hramu!"

Kroz svoje riječi i svetački primjer stalno je podučavao braću da tako mole, često ponavljajući riječi psalama: "Ustanite, blagoslivljajte Gospoda, sve sluge Gospodnje, što stojite u kući Gospodnjoj noću! (Ps 134)". "Prizivljem te, Jahve, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem! Nek mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek bude ko prinos večernji! (Ps 141, 1-2)". Crtež pokazuje navedeni način molitve kako bismo ga bolje razumjeli.

Osmi način molitve



Naš otac, sveti Dominik, običavao je, nakon kanonskih ura i u zahvaljivanju nakon obroka, moliti na još jedan prekrasan, pobožan i Bogu ugodan način. Bio je revan i ispunjen duhom pobožnosti koju je crpio iz božanskih riječi koje su se pjevale u zboru refektorija. Brzo bi se povukao na samotno mjesto, u ćeliju ili drugdje, i sabrao bi se u Božjoj prisutnosti. Tiho bi sjedio, a nakon znaka križa, počeo bi čitati iz knjige otvorene pred njim. Njegov duh slatko bi se uzburkao kao da čuje Gospodnji govor, kako stoji u psalmima: "Da poslušam što mi to Jahve govori (Ps 85, 9)". Isprva bi se činilo kao da je nestrpljiv u mislima i riječima, kao da raspravlja s prijateljem. U sljedećem trenutku postao bi tihi slušač, zatim bi ponovno raspravljao i prepirao se. Činilo se gotovo kao da se smije i plače u isto vrijeme, a potom bi pokorno i pozorno tiho u sebi žamorio i udarao se u prsa.


Kad bi neki znatiželjnik želio promatrati svetog Dominika, izgledao bi mu kao Mojsije koji je otišao u pustinju, na Horeb, svetu goru Gospodnju, i tamo ugledao gorući grm i čuo Gospodina kako mu govori dok je klečao pred božanskom prisutnošću. Ovaj sveti običaj našeg oca kao da podsjeća na proročku goru Gospodnju utoliko što se brzo uspeo s čitanja na molitvu, s molitve na meditaciju, s meditacije na kontemplaciju.

Kad bi samostalno čitao, Dominik bi častio knjigu, poklonio se pred njom, poljubio je. Posebno bi to bilo tako ako bi čitao Evanđelje i kad bi čitao riječi koje su izašle iz Kristovih usta. U drugim bi trenucima skrivao svoje lice, pokrivao ga plaštem, zaklanjao ga dlanovima i skrivao kapuljačom. Zatim bi jecao, ozarenog lica i ispunjen svetom čežnjom. Potom, kao da zahvaljuje nekom odličniku zadobivene privilegije, svečano bi ustao i nakratko prignuo glavu. Potpuno osvježen i ispunjen unutarnjim mirom vratio bi se potom svojoj knjizi.

Deveti način molitve



Naš otac, sveti Dominik, ovaj je način molitve koristio dok bi putovao iz jedne zemlje u drugu, naročito kad bi prolazio kroz napuštene krajeve. Tada bi uživao u tome da se posveti meditaciji ili se stavi na raspolaganje za kontemplaciju, govorio bi svom suputniku: "Pisano je u knjizi proroka Hošee - Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit` srcu (Hoš 2, 16)". Opraštajući se od suputnika, nastavljao bi dalje ili bi, još češće, išao iza njega na određenoj udaljenosti. Tako privučen molitvi, hodao bi i molio. U svome razmatranju bio bi zapaljen i vatra bi se milosrđa razbuktala. Dok je molio činilo se kao da briše prašinu ili tjera muhe s lica dok se neprekidno jačao znakom Križa.

Braća su smatrala da je tim načinom molitve sveti Dominik postigao duboko poniranje u Sveto Pismo i istinsko razumijevanje božanskih riječi, moć hrabrog i neustrašivog propovijedanja te bliski susret s Duhom Svetim uz čiju je pomoć upoznao Božje tajne.

Post je objavljen 22.05.2015. u 15:35 sati.