Vrijeme mi je,
kao i onomad, na samom početku rujna,
potpuno uzbunilo primordijalnu bio-nutrinu,
namagnetiziralo busolu koja se pripremila na ljeto - sve što je bilo gore odjednom je dolje itd., i trepčući zbunjeno promatram
surov sjevernoatlantski prizor,
uobičajen samo morskim vucima, kitolovcima u debelim džemperima od neočešljane šetlandske vune,
te
tmasne premaze sivila na mjestu gdje je do jučer stajalo nebo, i sunce, tu
depresivnu vlagu koja curi niz prozore, te
kaotično ugibajuće krošnje,
bubnjanje koje raste, jača,
koje tajfunski glašnjuje i izaziva nemir:
izaziva atavistički poriv da utjeram stoku na suho, pored vatre.
Želio bih večeras promatrati veselu divlju svirku i družbu, što planiram još od sparnog ponedjeljka,
ali bio-nutrina na mene vrišti da
u ovakvim noćima ne izlazim iz brloga,
da ništa toga nije vrijedno.
Bio-nutrina mnome gospodari.
Post je objavljen 22.05.2015. u 20:34 sati.