Marketing
onaj "like a crap" feeling...
I tako prolaze mjeseci, dani, sati, sekunde... kosa postaje duža, dani kraći, snove zamijenjuje realnost i sve se oko tebe nekako mijenja, a ti stojiš na mjestu... mislim da je većini poznata ova faza...
Upravo sam izvaljena ko krava u krevetu, tipkam na svoj novi fensi šmensi gejmerski laptop, brojim kalorije koje sam danas požderala, čitam članke na fittnes.hr i razmišljam o tome kak mi je prije bilo kul imat samo malo guze i to je to... cecke- nula bodova... al rebra su ispadala, trbuh je bio popločen, nije bilo muffin topa... pa koji k... ja da se razvijam i postajem sve ženstvenija, ne, ja se gojim... stanem na vagu, 5% više masti u organizmu nego god prije... jebemti...
i tako dok se ja živciram vrijeme prolazi... nekada sam bila predana... ustajala ujutro u isto vrijeme, obavljala svoje dužnosti i prije zadanih rokova, trenirala svakodnevno s tvrdoglavom voljom i nisam se dala...
ne znam kaj se to treba desit čovjeku da samo stane i ostane stajat... žedna sam svijeta, pomicanja svojih granica, žedna sam sebe u novim situacijama....
i onda dolazim do srži svega... gdje je zapelo? iako su mi postavili dijagnozu hipotireoze i hashimota i to gadno zajebava moje tijelo, neću se izvlačit na to... onak, imam simptome ko trudnice uglavnom, ali to nije nešto što bi čovjeka trebalo zaustavit... sve je u glavi... al fakat je... ako tamo negdje postoji atletičarka koja s epilepsijom trči utrke, onda bi bilo jako licemjerno da ja cvilim u vezi sebe... i ne budem...
bolesti stitnjace uglavnom su vezane uz loš lifestyle... YOLO posljedica... tako da sva ona opijanja, divljanje, koje kakve supstance sa strane, sve to dolazi na naplatu,... i sad se snalazi kako znaš...
kao što rekoh sve je u glavi... ispadanje iz ravnoteže nije uvijek loše... nekad je to posljedica ostajanja u ravnoteži... nemreš se krivit i nabijat sam sebi to na nos jer to je stupica da zapadneš u stanje gdje ćeš sam sebe okrivljavat i vrtit to stalno iznova...
ništa nije crno/bijelo... sve su to nijanse kojih toliko ima da se nekad ni ne primjete na prvu...
prvo i osnovno kad se desi tak neki trenutak da sam sa sobom zaglaviš prvo si oprosti... oprosti to kaj se to sad tak i tak desilo i priznaj si da si zaglavil... i onda posloži se i kreni dalje... gdje si zabrljal... onaj trenutak prije toga... podsjeti se za kaj se boriš... definiraj cilj... i kreni polako...
život su male stvari... sitnice... taj neki divlji broj trenutaka, energije, živčanih impulsa, misli, odluka, reakcija.... I sumom tih određenih intervala ostvaruju se ciljevi...
Zacrtaj si nešto, budi predan i to je to...
Svaka moja odluka da navečer navučem tenisice i istrčim 10 km, za svako nepojedeno pecivo, svako budenje u 6 ujutro da uhvatim korak sa nadolazećim rokovima, svaka neprospavana noć da bi se postigao cilj u koji sam dugo ulagala...
Svaki taj da ili ne prezentira osobu koja ga izgovara... budi karakter, stani iza svojih da i ne... budi uporan... budi svoj osobni najbolji prijatelj... budi tvrdoglav oko svojih ciljeva... budi svoj ratnik...
Svaki put kad se javi taj like a crap osjecaj sjeti se da je to slika drugih o tebi i da to nije ono tko ti jesi... jer ti u ovom trenutku možeš donijeti bolju odluku za sebe.... drugi su uvijek bili manje važni jer ti si svoj svemir... da nema tebe ne bi bilo ničega jer ne bi bilo receptora koji bi upili sav taj svijet... Kad vidim ovu fotku:
uvijek si mislim da je to najjebenije najgora poruka bilo kome ikad... onak, to je reminder da nisi bitan jer si mali i ne značiš ništa u ukupnoj kreaciji... a značiš....značiš jako puno jer si ti kreacija...
zato kreni danas, pretvori svoje ideje u dijelo... živi kako želiš, ostvaruj se, rasti, budi ono što jesi...i budi zahvalan što jesi...
Ovo je prvenstveno poruka meni... ako još kome ima smisla meni je drago...
Shienaa
Post je objavljen 21.05.2015. u 21:59 sati.