imala sam tisuće života...
i samo ovaj jedan
kažu da...zaboravila sam igrati se...ograničavam se...
znam da ne smijem se...borice se skupljaju oko očiju i usana, one simpatične...ali nisu iskrene...
često su cininične, ironične, razočarane, skrivaju me...
željela sam biti kao on, nekako...nedostižna i sigurna, bez obzira na sve...a digla sam samo ograde...
svoje, glupe, čudne...
i kada ih spustim, rijetko, među "samo svojim ljudima" ponekad se ponovo osjećam živa...
i ne sviđa mi se ovako, s hrpom strahova, ograda i nesigurnosti hodati svijetom...iako su me uvijek pratili, nikada im nisam dala da preuzmu sve..mene i moje puteve...
i bila sam hrabra i ustrajala sam i plakala i dizala se i počinjala iznova...tisuću puta...
i glazba je svirala i makovi u travi su bili divni i nade je uvijek bilo...
gdje je to nestalo, ne znam...
kada sam to ja, sanjar, odlučila biti odrasla ne znam...
kada sam prihvatila pravila igre, rekla da ne mogu protiv svijeta i njegovih suludih pravila...nepoštenja, licemjerja, laži i prijevara...
kada su računi postali važniji od stihova?
i kada su svi snovi pali u vodu?
možda s roditeljem? ili još onih dvoje bliskih 50-togodišnjaka koji su zaspali zauvijek?
ili s tridesetom?
samoćom?
poslom?
ozbiljnošću?
glazbom...koju sam potisnula iza buke i ljutnje i vrćenja u svakodnevici?
ili..onda kada sam prestala vjerovati u ljubav?
ili sam samo zaboravila?
mogu li natrag? biti dijete, sanjati, ustrajati, počinjati ponovo ako treba i tisuću puta?
i vjerovati sebi, u sebe...u dobrotu...one svoje ljude...glazbu i ljubav? kao važnije od svega...i svih...koji se trude natjerati nas da zaboravimo tko smo...
možda više ne vjerujem u bajke...
ali nije red da samo tako odustajem....
gdje ima volje...ima i načina...
ono što moram ponovo naučiti...je sanjati...
Post je objavljen 17.05.2015. u 01:52 sati.