UVOD
Ovi kršteni Hrvati ne žele ratovati protiv tuđih zemalja, izvan svojih granica. Ako Hrvatima neki nametnu rat, tada će se moćni Bog boriti za Hrvate i zaštititi ih.
Porfirogenet
Pisati o vlastitom narodu od kada je, odakle je, kako je nastao i kakav je, velika je milost, čast i odgovornost!
Ivo Pilar
Narod treba uputiti. da se ne zanaša za pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka upravlja sam svoje velike stvari, i neka nastoji, da uzmogne sam sebi davati.
Ante Starčević
Lustrirali su one koji su trebali njih lustrirati. Svakodnevno nas bombardiraju lažima preko svojih medija
.Bajuša
Od kad sam sebe uvatio u lažima, nikom živu ne virujem.
Bariša
(5. stranica)
Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlosti i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili,, bolje rečeno, ono nešto neumrlo, zbiljsko, ljudsko i sudbinsko postoji u vremenu u kojem sam živio i ovo napisao, ne zato da postanem slavan, bogat i moćan, već zato da kažem što me je nagnalo da ispričam ovu priču o hrvatskoj trojici i sudbini staroga, žilavoga, malobrojnoga i, oprostite, svetog i prokletog hrvatskog naroda.
(7. stranica)
Bariša se sjećao strašne 45., krvave godine, kad su u smrt odlazili poraženi vojnici Prvoga i, na dugim, strašnim i krvavim putovima, u kolonama smrti i užasa, od Bleiburga preko Slovenije, diljem klete Juge, sve do Grčke granice, mučeni, mrcvareni i ubijani na razne načine od skojevaca, partizana, komunista i partizanka, krvnika i krvnica Drugoga.
(13. stranica)
POGLAVNIK
PRVI je bio poglavnik i gubitnik, poglavar i glavar državice koja je kratko trajala i bila podložna i ovisna o Hitlerovoj nacističkoj tvorevini i Mussolinijevoj čudovišnoj fašističkoj zlotvorini.
(15. stranica)
Tribo je drukčije, jele mi, počeo je djed.
Nije mogo. Ruke su mu bile vezane.
Pobigo je.
Nije smio bižat.
Vala, tako je i nikako inčije, potvrdi Bariša.
(67. stranica)
.............................................................
Tribo je ostat do kraja sa svojima.
Nesritnjak, kukavac i prokletinja,
morao je ostati sa svojim narodom i sa svojom vojskom,
u svojoj zemlji i boriti se do kraja, ko Zrinski--glasno je kazala Bajuša.
Sa svojom vojskom, pa šta bude, podržao je Mijuša.
Misliš na ono polje u Austriji.
Nema drugog, jele ti zelene.
Nije Zrinski bižo, ni Derenčin, a nije ni Matija.
Niko nije tako napravio ko on, kukavac.
Tribo je ostat na onom prokletom polju.
Možda bi sve ispalo drukčije.
..............................................................
Tribo je raspustit vojsku...
Kud koji, mili moji.
Snalazi se kako znaš.
Više bi ostalo živih glava.
Svaki svojoj kući.
I s puškom.
Možda oni iz šume ne bi pobili onoliko naši' momaka, koji ostaše bez pušaka.
Onoga prolića nesta cvit naše mladosti.
(68. stranica)
ZLOTVORNIK
Da bi oni oko njega ugodili svome vođi i drugu bogu, doveli su mu neku djevojku iz sela. Nije imala više od sedamnaest godina i, kako se otimala, svezali su je za krevet, a on je ušao onako u uniformi i čizmama, spustio hlače s one svoje nesreće, silovao malu, jadnu curicu, izišao i nastavio ispred te kuće pušiti i razgovarati, vidno raspoložen, sa svojim odanim drugovima, učom iz Slovenije, abadžijom iz Srbije, šmokljanom iz Bosne, đetićem iz Crne Gore, pretilom krmčinom iz Hrvatske, a jadna mala se trzala i pokušavala osloboditi. Kad joj je to uspjelo, iskrala se kroz prozorčić iz kuće i objesila se u šljiviku. Kad se selom pročulo što se dogodilo, djed nesretne curice došao je pred kuću u kojoj je vrhovni zapovjednik partizanske vojske, maršal, silovao njegovu unuku, bjesnio je i psovao njega i njegove junačine partizančine, pa oca mu i majku i sve po spisku. Po kletvama i psovkama , koje je Branko doslovno citirao, shvatio sam da su u tom selu živjeli Hrvati. Što mislite , što se kasnije dogodilo? Nešto strašno, što nisam mogao ni pretpostaviti...............opkolili su selo i sve živo pobili, spalili kuće i otišli dalje, u nove ratne pobjede! Nije ostala ni živa kokoš u tom bosanskom selu. Mašala ljudi i vojske, rekao bi Bosanac!
(101. stranica)
U zadnje vrijeme, ponajviše u srpskoj publicistici, gromoglasno su promovirane stare priče koje su kolale još u doba 2. svjetskog rata, da je Tito zapravo netko drugi i da je taj preuzeo identitet zagorskog vodnika poginulog u 1. svjetskom ratu.
(115. stranica)
Neke hrvatske lijeve budale tvrde i kažu da je Drugi bio Hrvat i demokrat. Ako je on bio Hrvat i demokrat, sačuvaj me, Bože, takvih Hrvata!!!
(21. stranica)
DRŽAVOTVORNIK
Bože, daj da se ne obistine moje crne slutnje! Kakav bih ja to bio pjesnik da neke stvari ne vidim malo unaprijed, kao što je unaprijed vidio moj pokojni prijatelj Bruno Bušić, koji je nekoliko godina radio s Tuđmanom u Institutu za radnički pokret (Tuđman mu je bio direktor), i dobro ga poznavao, pa je jednom prigodom 1975. godine rekao, bolje rečeno, prorekao:
"Ako Franjo Tuđman dobije tri povijesne sekunde, stvorit će slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku."
.........................................................
To se dogodilo i obistinilo sudbonosne 1990. godine, kao što se, mnogo godina kasnije, obistinilo ono što je govorio Bruno Bušić u jesen 1975., u jednom frankfurtskom restoranu:
"Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu.
A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska,
kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila
komunistička krvava carstva, kao kule od karata.
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
a možda s poturicama i našim izdajicama.
Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako,
sve dok ne stanemo na svoje povijesne granice
i vratimo ono što je bilo naše.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši,
izrodi, udbaši, partijaši i orjunaši,
budu varali, lagali, krali i prodavali
svjetskim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas velike ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas!
Kako nas tada spasiti od nas?
(127. i 128. stranica)
TREĆI je u svibnju 1945. godine bio među pobjednicima u vojsci DRUGOGA, koji je dao smaknuti nekoliko stotina tisuća vojnika PRVOGA, zarobljenika i civila, i za to nikad nije odgovarao, ni on ni TREĆI, ni njihovi ljudi, koji su tijelima svojih žrtava punili jame po Sloveniji, napuštene rudnike, tenkovske rovove...
(12. stranica)
Znao je TREĆI iz vlastitog ratnog iskustva, da ako dođe do rata, što se i obistinilo desetak godina kasnije, poslije smrti DRUGOGA, što je ratničko bilo u naravi i mentalnom sklopu ratnika PRVOGA, njegovih dobrovoljaca koje su zvali ustašama i u većine hrvatskog naroda koji je htio svoju slobodnu, neovisnu državu. Znao je on što je najdublje i najljepše u tom hrvatskom čovjeku koji je godinama zlopatio u komunističkom zlosilju i jednoumlju, skrivao u sebi nekima čudne, duboke nacionalne osjećaje, sjećanja na pokušaj PRVOGA, strah od DRUGOGA i njegovih, te, naposljetku, gajio i nepovjerenje i divljenje TREĆEMU. I zato je uspio nadvisiti PRVOGA i DRUGOGA i obnoviti staro hrvatsko kraljevstvo, odnosno stvoriti demokratsku i preko višestranačkih izbora, referenduma i strahota rata, slobodnu državu Hrvatsku, izdvojiti je iz Jugoslavije, tamnice Hrvata, kako su je potajno zvali hrvatski emigranti i disidenti.
(14. i 15. stranica)
SLOVA OD SUZA
Pokojnom ocu, nespokojni sin
Bilo mi je dvadeset godina kad sam pošao na taj teški put. Nitko nije znao kamo i zašto idem. Na granici su me dugo drugovi ispitivali. Ponavljao sam im da tražim oca. Jedva su me pustili preko granice.
Stigao sam u svitanje 15. svibnja 1963. godine do devetnaest borova, što usamljeno rastu duboko u bleiburškom polju.
Umoran od duga, naporna pješačenja, usamljen i žalostan, sjeo sam kraj bora, tiho plakao i tako zakunjao oslonjen glavom na kamen na kojem je pisalo:
U ČAST I SLAVU
POGINULOJ
HRVATSKOJ VOJSCI
SVIBANJ 1945.
Kad sam se probudio i došao sebi, sunce se visoko diglo iznad borova, polja i mene. Sve je uokolo mirisalo, sjalo i blistalo u sunčanu, vedru i toplu danu.
Tako je bilo i onoga dana kad je otac odložio pušku i predao se Englezima i partizanskim zlotvorima. Izvadio sam iz torbe olovku i papir i počeo pisati pismo ocu.
Dok sam pisao, suze su kapale na slova.
Kad si ti za Hrvatsku ratovao,
ja sam iz matere na kamen pao
i bez tebe ko mače i siroče rastao.
Pušku si bacio u travu na ovom polju,
kod ovih borova u ovoj dolini olovnoj
predao se Englezima i partizanima.
Ovo je polje hrvatski narod prekrio,
a onda je bahati Englez naredio:
"Neka se dobro počisti paluba!"
Možda te pokosi srpom partizanka,
možda partizan dotuče motkom,
možda su te dokrajčili petokrakom.
Dok su ubijali, pjevali su:
"Nosim kapu sa tri roga
i borim se protiv Boga!"
I grunu u mene krvavo proljeće,
kad ste izmučeni u smrt odlazili,
a sve je uokolo cvalo i mirisalo.
Tisuće zarobljenika, domobrana i ustaša,
partizani poklaše, strijeljaše, pobiše,
zla sudbina vaša i beskrajna tuga naša.
Baka te čekala i tiho u samoći plakala,
majka tješila da ćeš doći prije ili kasnije,
djed te, oče moj, nikad prežalio nije.
Minu dvadeset godina, ćaća moj,
od kad te nema, od kad si nestao,
kao da si u crnu jamu propao.
Oni što ti mladu život oduzeše,
nikad im se imena ne doznaše,
ne stiže ih kazna, nit se pokajaše.
Sjedim tužan pod borom isto onako
kako je djed sjedio pod orahom,
lulu pušio i suze od mene skrivao.
Djeda više nema među živima,
nema drage i dobre moje bake,
a nema ni moje žalosne majke.
Sjedim sam i žalostan pod borom,
pod ovim tuđim, hladnim nebom,
i bludim niz poljanu, u daljinu.
Dok tebe grli teški, skamenjen muk,
duboko u meni ječi ranjen hajduk,
i zavija u nevremena kao gladan vuk.
U mrkloj planini i jami punoj noći,
krik za krikom odjekuje u samoći,
brdo ječi od Titovih strašnih riječi:
"Likvidirajte bandite! Baan...dite...eee!
Likvidiraj...aja...aaaj...aaaja...aaaaa!
Likvidiraj bandu...andu...duuu...uuU!
Za kraj priče, ovdje nije kraj. Sad si na nebu ti koji ovo čitaš. Širi dalje moju i svoju priču, isto onako kako sam ja Barišinu, Bajušinu i svoju. Važno je da sam sebe ne uhvatiš u laži i da se ne sustigneš
(176., 177., 178. i 179. stranica)
KRAJ ROMANA
Sarajevo-Mostar-Zagreb, 2012.-----------------------------------
Nakladnici: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo;
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosna, Mostar;
MSA, Zagreb
Priredio: Kremenko Hrastić
Post je objavljen 16.05.2015. u 18:13 sati.