Sve u vezi suđenja Draži Mihailoviću je politika i oduvijek je bila politika. Kako 1946, tako i 2015..
Bio je izdajnik, sa stajališta legitimiteta Kraljevine Jugoslavije i kralja u kojeg se kleo, najkasnije krajem kolovoza 1944. kad je odbio direktno kraljevo naređenje da se stavi pod komandu NOVJ i bori protiv Nijemaca. Umjesto toga on se stavio na stranu Nijemaca i borio protiv NOVJ, koja je tada, koliko god bilo paradoksalno, od kralja službeno priznata kao legitimna oružana sila njegove države.
To ga čini izdajnikom po njegovim vlastitim kriterijima. Ima tu određene osobne drame i tragike, ali nema nepravde u osudi i kazni.
Pričati tu o pravnim finesama je isto kao zamjerati Juliju Cezaru jer je bacao na muke i prodavao u ropstvo zarobljene Gale, ne držeći se haških konvencija.
Igre u Rimu i masovni pokolj bile su politički cin i predstava za narod. Gali su tada postupali isto.
Suđenje je bilo politički čin i bespredmetno je naknadno mudrovati o pravnosti.
Dražinu preostalu vojsku, oko 10 do 12.000, likvidirali su bez priče 12.-14. svibnja 1945. na području Zelengore i Sutjeske, nisu im ni dali priliku da se predaju. Samo nekoliko stotina s Dražom je pobjeglo. Surovo, nije bilo nužno, ali ne nepravedno ni nezakonito, jer nema zakona koji bi se mogli primjeniti. Oni su bili pobunjenička vojska, kao i ona koja je kapitulirala kod Bleiburga (u čijem sastavu su bili i crnogorski četnici koji su odbili poslušnost Mihailoviću).
Pobiti sve zarobljene pobunjenike može biti suviše surova kazna (i ja tako mislim), ali nije ratni zločin - međunarodno pravo toga vremena na taj se slučaj nije odnosilo.
Ono što daleko najviše frustira današnje ideološke nasljednike ustaša i četnika jest sam poraz, a ne pokolj, jer i sami su radili isto, kao Rimljani i Gali.
Ne smeta njih što je Tito bio diktator, nego što je bio POBJEDNIK. Išamarao ih je k'o balavce, pa i danas cmizdre.
Već je 20 godina prošlo od posljednjega rata. Doviđenja u slijedećem! (OK, ja ću skoro sigurno već biti mrtav.)
Post je objavljen 16.05.2015. u 08:12 sati.