Došao si kao proljetna kiša
Osmijeh mi je postao veći.
Plaha, sramežljiva uvukla sam ti
se pod kužu.
Postao si moja ovisnost
kao jutarnja kava za buđenje.
Jedna večera onako usputna
Jedna šetnja ili kolač za kraj.
To si bio ti.
Držanje za ruke nije nam išlo
pogledi su sve govorili.
A riječi su bile suvišne.
Izgovorio bi mi samo ime
i to mi je bilo dovoljno
Ostala je klupa na kojoj smo sjedili
Ostao je kafić u kojem smo se
često nalazili, a sada su mi čudni
bez tebe. Prođem samo pored
sjetim se. Tebe onako veselog
sa pogledom punim žara, volje za životom,
a mene onako plahe, pogleda kojeg si ukrao
iste minute.
I kad padne proljetna kiša
u meni se nešto propudi.
Tražim te u kapima kiše.
Osjetim te, osjećam
se bolje.
Post je objavljen 14.05.2015. u 22:30 sati.