Razmišljam uvijek iznova promatrajući svijet i ljude oko sebe: Što to znači biti čovjek? Životinje često žive u čoporu i traže vođu, ali postoje i one životinje koje su samotnjaci, koji su sami sebi dovoljni i ne treba im vođa. Čovjek većinom želi vladati nad nekim iako mu nije dano da vlada nad drugim ljudima već samo nad životinjama koje treba nekako pametno koristiti. Ne znam što je to pokvareno u ljudima kada gledajući nekog drugog požele mu zlo ili imati ga nečim u šaci da mogu tu drugu osobu ucjenjivati nečim. Ljudi žele sebi i svojima uvijek samo dobro i najbolje, a zašto su im drugi ljudi neprijatelji zbog nečeg boljeg što imaju? Možda mi nikad neće biti ni jasna ona razdijeli ili posvađaj pa vladaj, tj. svima govori o onom drugom najgore. Postoji ona poslovica: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Rekla bih za tu poslovicu kako sam vidjela da za neke ljude vrijedi do zadnjeg daha na ovoj zemlji, koliko su se drugima ulizivali ili bili tepih, toliko su onu stranu kojoj su se uvlačili pljuvali. Mislim, može li čovjek biti normalan da ne mora nikoga podcjenjivati i govoriti s visoka svakim svojim atomom ( a nema baš nekog razloga niti veličine), da se ne ulizuje, da ne izmišlja neke laži o drugome ili mu radi pakosti namjerno.
Biti čovjek - najuzvišenije što je Bog mogao stvoriti, a ujedno i najžalosnije ako se ne pogleda i ne pokaje za ono ružno što čini svome bližnjem.
Idemo danas gledati svoje greške. Idemo danas sebi reći ono što bi bližnjem ružno rekao. Idemo danas pogledati koliko nama Bog svaki dan oprašta i koe sve riječi, a tek misli i djela.
Post je objavljen 11.05.2015. u 22:39 sati.