Marketing
9. V. 2015.
Na odmorištu Brinje, u debelom svibnju,
stojim kraj auta i pušim i gledam kraj kaveza s plinskim instalacijama bijele maslačke
i sjećam se da sam ih volio puhati kao dijete.
Poželim propuhati jednoga, tek tako, ali
lijen sam napraviti dva koraka u travu, sagnuti se i iščupati.
Argumentiram time da će mi ruka biti onda od travske kiseline,
i da nemam maramicu
i da je to jednostavno preveliki davež za tako neki besmisleni hir.
Gledam zato dalje u nj i razmišljam, kako bih ga u nekom drugom razdoblju
rado propuhao.
***
Istu večer, sjeo sam pojesti u primoštenskoj lučici
špagete s plodovima mora - koji su bili adekvatno odmrznuti iz dubokog - dok je oko mene
skupinica starijih, vjetrom izbrazdanih lokalaca
beštimala gospu pokušavajući provući nekakvo bezvezno uže sa
grbavim zastavicama i zakačiti ga gostima iznad glava, preko ulice,
za valjda neku lokalnu proslavu, što li.
Dodavali su se tim užetom,
ovako, onako,
vikali jedan na drugoga da li sad ljestve ili ne sad ljestve,
gurali ljestve i uradali njima stolove i suncobrane,
uznemiravali galebove.
Ja sam žvakao svoje kuhane surimi-štapiće i mislio kako
baš sve u ovoj zemlji izvodi se ovako:
amaterski,
na nagovor,
preko kurca,
zbog socijalno-ekonomskog pritiska,
i uz mnogo psovanja.
***
Nakon fino obavljenog posla,
u petak poslijepodne,
gurnuo sam ključ u bravu volana, stavio sunčane naočale, ubacio u rikverc s parkirališta, gurnuo u prvu i
osjetio vanredno adrenalinski, testosteronski šut:
Cijelim putem urlao sam Ramonese i Cheap Trick.
***
Onaj perceptivni poremećaj kad se s autoputa siđe na gradsku prometnicu:
Post je objavljen 09.05.2015. u 10:08 sati.