Često se ljudi uspoređuju s ovcama. I to uglavnom u negativnom konktekstu. Kontekstu gluposti. Idiotarije. Ali i pomirdbe s vlastitom sudbinom. Gledam neki dan ovce i pitam se jesmo li mi kao one, jesu li one kao mi, imamo li uopće kakvu sličnost. Leže ondje, ili stoje, kao da su se pomirile sa svojom sudbinom bivanja u ograđenom prostoru, ondje gdje im se odredilo, što im je subina u obliku čovjeka namijenila. Ne podsjećaju li doista na nas ljude? I mi ovako stojimo, ležimo, gledamo što nam život nosi. U ogradama smo, samo što one nisu tako očite kao ovaj tor za ovce. Ogradama od zakona, politike, države, regije, nacionalizma, fašizma, šovinizma, materijalne nesigusnosti, strahova, predrasuda… i da ne nabrajam dalje. Stojimo, čekamo, nalikujemo do glupane, budale, idiote… i podnosimo, jednostavno podnosimo ono što nam je nametnuto. A tko je ono nekad davno napisao grafit: 'A gdje je revolucija, stoko?' Revoluciju je požderao život.
Post je objavljen 08.05.2015. u 12:46 sati.