U onome ratu neki talijanski vojnici koji su drugačije razmišljali od Dućea predali su oružje i stavili se partizanima na raspolaganje. Doduše, naši su u početku bili podozrivi prema njima no vrijeme ih je demantiralo i malo po malo postali su miljenici boraca.
Kad su nijemci položili oružje i rat svršio, skrasili su se uz odabranice svoga srca i započeli novi život u novom kraju.
Jezik im je predstavljao jedan od većih problema pa je mještanima mog starog kraja to bilo zabavno i nerijetko su zbijali šale na njihov račun što su oni stoički podnosili.
Jedan od njih bio je i šofer Vićenco koji je sa sanitetskim kombijem pobjegao od svojih i predao se partizanima.
Dakle, Vićenco je bio šofer i 'vlasnik' starog kombija koji je služio i kao vozilo hitne i kao prijevoz. Kad bi učinio uslugu onda su ga falili i titulirali kao vlasnika vozila a kad iz bilo kojih razloga nije učinio uslugu, onda je bio dogon i vozilo je bilo narodno. Narod ko narod.
Njegov govor je bio mješavina talijanštine i našeg pa nije manjkalo cereka kad bi pustio jezik u promet.
Kad bi džadom prašio prema gradu, jer i pored dva putara koji su ga održavali put je bio pun rupa, svako malo stizao je pješake koji su mahali da ih poveze. Onda bi on zaustavio vozilo, otvorio prozor i podviknuo: 'ne moze, vidi ne moze puna kareta tovari ostija.'
Naši su to iz sprdnje preveli kao da su magarci u autu pa bi se on srdio i pokušavao objasniti da nije tako mislio a oni bi to iskoristili i smrtno-ozbiljni, uvrijeđeni, mrko ga gledali sve dok ne popusti. Tako je Vićenco umjesto desetak vazda imao makar dvadeset putnika.
Bio je u službi doma zdravlja ili bolje reći ambulante jer je tada radio samo jedan doktor i jedna sestra.
Razbolio se Niko M. i s Vićencom ujutro ode u grad kod doktora. Bila je subota (onda su subote bile radni dan) Doktor mu nakon pregleda prepiše injekcije penicilina i kaže da ne smije prekidati, to jest sedam dana mora redovito primati. Kako je to bio zadnji pacijent doktor se ustao, otvorio vrata i skupa s pacijentom izašao van.
- A jel i sutra doktore?
- Nego kako.
- A di ću sutra primit injekciju doktore.
- Moš u drugu stranu ako te ova boli.
- Ma znam to ali di ću primit injekciju doktore.
- Niko tamo di se injekcije daju.
- Ma znam to, ma di ću sutra primit injekciju.- doktor ga gleda pa se izgalami.
- U guzicu Niko, u guzicu.
Kako je Vićenco dežurao u kombiju čuo je i vidio nesporazum oko injekcije pa je izašao van i prišao bolesniku te ga potapšao po ramenu i utješno prozborio:
- Ne ti briga, sutra tvoj guzica u kareta i dobiti ineckija…sve srediti ne briga.
Post je objavljen 08.05.2015. u 00:45 sati.