Ključni je element kršćanskoga života vjera i povjerenje u nebeskoga Oca i njegova Sina Isusa Krista, koji je među nas došao radi nas ljudi i radi našega spasenja. Vjera nije isključivo osjećaj (emocija), premda može biti popraćena osjećajima. Ona je prije svega čovjekovo slobodno opredjeljenje za Boga; ona je slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio. Vjerovati znači povjeriti se potpuno Bogu i posvema vjerovati ono što on kaže. To znači s povjerenjem predati svoj život u ruke onoga koji nas je stvorio i koji nas ljubi.
Za nas kršćane to je nerazdruživo povezano s vjerom u Božjega Sina Isusa Krista, koji je sam Bog, utjelovljena Riječ Božja. On jedini poznaje Oca i može nam ga objaviti, radi čega je i došao među nas ljude. Isus nas oslobađa iskrivljene slike o Bogu i nepovjerenja u Boga, ljude i život. Vjerovati u njega i u ono što on govori znači krenuti putem koji vodi k Ocu, u nebesku domovinu: “Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6). Vjerovati znači ići za Svjetlom i ne lutati u mraku. A izvor prave vjere uvijek je u Bogu. Zato i kažemo da je vjera ničim zaslužen dar i milost - Božje djelovanje u našem životu.
Čovjek ne može vjerovati u Isusa Krista, ako nema udjela u njegovu Duhu, koji ljudima objavljuje tko je Isus: “Nitko ne može reći Gospodin Isus, osim u Duhu Svetom” (1Kor 12,3). Prije svoje smrti, Isus obećava učenicima da će im poslati “drugoga Branitelja”, svojega Duha, “Duha Istine” - Svetoga Duha. Duh Sveti nije neka kozmička sila ili energija, nego osoba. On je treća božanska osoba Presvetoga Trojstva, sam Bog, koji nas poziva na prijateljstvo i zajedništvo s njime.
Prava vjera nemoguća je bez Duha Svetoga, kojega su apostoli primili iščekujući ga “jednodušno postojani u molitvi” (Dj 1,14) na dan Pedesetnice, i koji prebiva u Crkvi, poučava je, podsjeća je na sve što je Isus govorio i uvodi je u istinu. Duha Svetoga i mi danas primamo po sakramentima i u otvorenosti srca. On je taj koji “potpomaže našu nemoć” u molitvi: “Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26). Molitva, dakle, ne dolazi samo od nas samih, nego ponajprije od Duha Svetoga. Ona je naš odgovor na Božji poziv na prijateljstvo s njime. Nemoguće je vjerovati i moliti bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. Ali, istodobno, to su i ljudski čini, dragovoljno opredjeljenje za Boga i slobodan ulazak u zajedništvo s njime.
Vjera je dar, ali taj dar moramo od Darovatelja uzeti, odmotati i prihvatiti. Ljudi katkad kažu: vjerovao bih, ali nemam dar vjere. Ako kažete: “vjerovao bih”, to je već neka vjera, makar sitna kao gorušičino zrno. Treba joj samo dopustiti da se razraste. Kao što je dar zamotan u omotnicu i privezan vrpcom, pa se ne možemo njime služiti dok ga ne odmotamo, možda između vas i dara vjere stoje neke zapreke koje treba maknuti. Zamolite Boga da vam pokaže što je to. Zamolite ga da ga susretnete, da ga upoznate. Iznenadit ćete se kad shvatite da on već dugo čeka na vas i želi blisko zajedništvo s vama:
“Na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,20).
http://fratar.net/70-sto-znaci-vjerovati-u-boga
Post je objavljen 07.05.2015. u 23:19 sati.