Nije to krv,
kojima su samonikli cvjetovi moje duše
krasili nečije vješto uređene parkove
gdje se nemilice satiralo
sve što je oku milo i ljupko…
Nisu to ožiljci,
koji još ponekad zabole,
u nekom zaboravljenom trenutku se probude
baš kad se slave pobjede
i ruke umorne
odlože oružje…
Ne, to je srce
koje ispod kože, mesa i kostiju
sanja nebohvate
i čeka svoj uzlet,
svoj zagrljaj
i utonuće
svoj nestanak
i otkinuće
od svega što se ljubavlju ne zove,
do punine,
koja je sve
uronjeno u ništa..
Nije to mačem dobivena bitka
niti jurišem osvojena utvrda života,
ja sam ratnica bez ikoga na mojoj strani,
bez vojske, vojskovođe
i zacrtanih strategija…
Samo zastavu čudnu neku iskidanu
u ruci gužvam,
naga od svega
što nema okus voljenja do kraja,
od svake zadrške oslobođena
spremna da za ljubav
bez svega ostanem,
jer samo tako
mogu da živim,
mogu da trajem…