Svako toliko se u medijima pojave razne katastrofične priče o opasnostima i otrovnosti plastike i plastičnih proizvoda. Kao da netko stalno s tim poluistinama, lažima, faktoidima pokušava stalno održavati neku bojazan, rezervu pa čak i odbacivanje plastičnih proizvoda.
Koji su razlozi tome, nije teško dokučiti - od napada konkurencije jer ne mogu stati uz bok plastike i plastičnih proizvoda koji su prihvatljivi i praktičniji potrošačima, do samih medija koji su već navikli svoje čitateljstvo na katastrofične, zastrašujuće, prijeteće članke, jer evidencija govori da se takvi članci najviše čitaju i klikaju na internetskim portalima.
Ni jedne ni druge pravi i provjereni podaci u stvari niti ne zanimaju. Čak dapače, točni i dokazani podaci ne idu im u prilog i razotkrivaju njihovo neznanje i sasvim ciljanu namjeru.
Čitateljica bloga postavila je pitanje, na čemu zahvaljujem. Red je odgovoriti:
Pitanje:
Možda si već pisao o problemu koji ću postaviti, ali mi je promaklo, pa evo: Pročitala sam u rubrici "Prigovor znanosti", GK od 19. travnja o.g. da su njemački znanstvenici Wagner, Oehlman, Ternes i Schluesener utvrdili kako plastične boce ispuštaju u vodu tvari koje utječu na hormonalnu ravnotežu kod ljudi, i da je ta ambalaža posebno štetna za djecu, pa bi prednost trebalo dati staklu!?
Što su to ftalati?
Ovdje se radi najvjerojatnije o polikarbonatnim (PC) bočicama za dojenčad i o famoznom bisfenolu A (BPA). Dosta je pisano o tom problemu na stranicama ovog bloga - pogledajte link s lijeve strane BISFENOL A, a pokušati ću ukratko objasniti o čemu se radi.
Bisfenol A (BPA) je kemikalija koja se koristi u proizvodnji polikarbonata (PC). Od polikarbonata se proizvode plastične bočice, tvrde su prozirne, sjajne, vrlo otporne na habanje, lako se održavaju, a istovremeno su znatno lakše i teže se razbijaju. Sigurnije su za upotrebu. Od ovog materijala proizvode se i one velike plastične boce, bidoni, koje možete naći na raznim aparatima za vodu.
Također, bisfenol A (BPA) koristi se u proizvodnji premaza kojima se premazuju unutrašnje stijenke limenki za konzerviranu hranu, metalni poklopci za staklene tegle i slično, a sprječavaju doticaj hrane i metala te njihovo međusobno negativno djelovanje koje bi moglo biti štetno za zdravlje, a i omogućava znatno duže čuvanje hrane.
Bisfenol A (BPA) po svojoj kemijskoj strukturi vrlo je sličan hormonima koje izlučuju endokrine žlijezde i ne mali broj stručnjaka i znanstvenika medicinske struke upozorava da veća i duža izloženost te veća koncentracija te kemikalije u tijelu može se ponašati kao endokrini disruptor, što bi moglo biti opasno pogotovo za malu djecu, odnosno djecu u razvoju.
To su činjenice, ali (neki) mediji kada prenose takve vijesti (valjda namjerno) prešućuju da bi se tu trebalo raditi o dugotrajnoj izloženosti visokim koncentracijama. A toga, kada se normalno koristi plastična ambalaža od polikarbonata i metalna ambalaža sa zaštitnim premazima jednostavno nema. Uvijek je pitanje koncentracije, dužine izloženosti i količine, a toga u ovom slučaju nema.
Ipak, plastičarska industrija, pod pritiskom javnosti, a ne zbog utvrđene opasnosti, podliježe tim napadima i da bi održala prodaju uvodi tzv. polikarbonatnu plastiku bez bisfenola, propagira ambalažu bez BPA, BPA Free, pa čak i agencije nekih država zabranjuju da se plastika koja sadrži bisfenol A (BPA) koristi za proizvode za dojenčad i malu djecu.
Najnovija istraživanja koje su naručile FDA (Američka agencija za lijekove i hranu) i EFSA (Europska agencija za sigurnost hrane) (a ne plastičarska industrija!) potvrdila su da pri normalnim uvjetima i normalnoj konzumaciji hrane nema nikakve opasnosti od bisfenola A (BPA) niti ima ikakvog registriranog djelovanja u ljudskom organizmu pri takvim uvjetima. Upravo o tome sam pisao neki dan u postu BPA ipak manje rizičan no što se pretpostavljalo.
Kao što sam rekao, sve je pitanje koncentracije, količine i vremena izloženosti - a nijedan od tih uvjeta ni približno nije postignut. Jednostavno, iz plastike se ne izlučuju nikakvi sastojci, a upravo dokaz tome je da se plastika ne raspada, da je postojana. A ako i postoje određena lučenja, ta su toliko mala da su dokazano bezopasna.
To bi se moglo usporediti s klorom, jednim od najopasnijih kemijskih elemenata koji vrlo razarajuće djeluje na ljudski organizam, svojevremeno se koristio kao bojni otrov, tvrde da je kancerogen, i najkraća izloženost ostavlja trajne i smrtne posljedice - ali isti taj klor koristi se, naravno u strogo kontroliranim i malim količinama za dezinfekciju pitke vode. I pijemo ga svaki dan.
Tako je i s bisfenolom A (BPA), ukoliko se koristi na postojećim razinama u plastičnoj i metalnoj ambalaži, ne prijeti nikakva opasnost, niti se treba zabrinjavati niti izbjegavati. Na žalost, razni drugi sastojci iz hrane i umjetno zašećerenih pića višestruko su opasniji po zdravlje. O tome vodite računa!
I sve ovo prije navedeno nema veze s PET plastenkama, odnosno plastičnim bocama od poli(etilen-teraftalata) (PET). One niti u svom proizvodnom procesu nemaju tih "sumnjivih kemikalija", ali nadobudni (zločesti?) novinari često sve zanemare, pa udri po plastici, čak i onoj koja nam direktno spašava živote.
Jedne prilike sam bio na tribini o plastičnoj ambalaži i jedna posjetiteljica pitala me je jesu li plastične boce opasne po zdravlje. Rekao sam: jesu, čak su i smrtonosne. Ako plastenku od litre i po progutate. Shvatila je šalu i svi smo se nasmijali.
Ipak, valja spomenuti našeg najuvaženijeg, najvećeg i svjetski poznatog toksikologa prof.dr.sc. Franju Plavšića koji je u jednom svojem izlaganju 2011. na tribini o pseudoznanosti u Zagrebu upozorio da se u svijetu posljednjih godina sve više razvija tzv. ideološka toksikologija, svojevrstan pokret koji koristi i potiče strahove ljudi od opasnih kemikalija, ali i svega umjetnog i suvremenog.
Pseudoznanstveni pobornici ove ideje, objasnio je, najčešće pripadnici New agea, sustavno u javnosti raspiruju strah od razvoja znanosti i tehnologije uopće te vode u civilizacijsku regresiju. Ideološki toksikolozi, koji su često vezani uz vjerske zajednice, svako malo u medijima plasiraju senzacionalističke vijesti o štetnosti različitih kemikalija u našem okolišu, umjetnim materijalima, lijekovima i hrani ne vodeći nikakvog računa o kolikim je koncentracijama i dozama zapravo riječ. To su gotovo isključivo amateri koji se uopće ne bave toksikologijom već o njoj samo čitaju tuđa izviješća. No oni su uporni misionari koji imaju svoje stranice, medije i časopise, tvrde da su svi znanstvenici pokvarenjaci, a u svojoj argumentaciji ne uvažavaju nikakve činjenice. Među ostalim, oni kao otrovne i opasne rado napadaju razne vrste plastike, dodatke hrani pa čak i kondome koji su za vjerske zajednice nepoćudni, rekao je prof. Plavšić upozorivši da bi nas takvi misionari na kraju mogli odvesti u pećine kojih nema dovoljno za cijelo čovječanstvo.
Eto.
U sljedećem odgovoru više o ftalatima.
Post je objavljen 04.05.2015. u 18:08 sati.