Bilo je to jednog dana u tjednu. Nakon dužeg razmišljanja shvatih, onako filozofski kako jedino znam, da sam apsolutno neprilagođena za ovaj svijet. Ili on za mene. Čak i to razmišljanje ovome svijetu ne pripada. Ne pripadaju ovamo nesretni, ne pripadaju siromašni, ne pripadaju pametni, bogati samo prividno, pošteni također ne. Ne pripadaju ostavljeni, feministi, bilderi ni sebični altruisti. Ne pripadaju usamljeni, ovisni, pijani također ne. Ne pripadaju ludi, zdravih baš i nema. Ne pripadaju filozofi, a kako se uopće zovu oni koji nisu? Ovaj je svijet velika centrifuga. Opstaju prosječni, oni koji se ni po čemu ne izdvajaju, oni bez etikete, bez epiteta, oni za koje se ne zna, koji ne odskaču od očekivanja. Koji žive promišljeno, po društvenim pravilima. Ovo je svijet onih koji će ti se prilagoditi, koje nećeš blokirati ni izbaciti jer ih nećeš ni primijetiti. Da, takvi nisu na tapeti, o takvima ne pričaš ni dobro ni loše. Oni znaju što reći, misliti i osjećati pa ne umru od srca nego zbog starosti. Jesu li oni jednome čovjeku takvi, a drugome drugačiji? O čemu to ovisi? Možda svijet zato nije ni njihov,možda postoje samo zato što ih ne poznaješ, a možda ni ne postoje. A možda su u šumi. Možda baš trebaš po nečemu odskočiti, ali to nešto mora biti odobreno od mase? Ili moraš biti toliko jak da te nije briga ako nije, a možeš li uistinu biti? Jesu li ljudi ono što vidimo ili ono što vide oni? Je li važno kakav si drugima ili kakav si sebi? Možeš li biti dobar i drugima i sebi? I možeš li uistinu biti dobar sebi ako nisi drugima?
Post je objavljen 03.05.2015. u 18:38 sati.