Bepo Pištola stražar je na porti brodogradilišta, do njega dolazi mlad radnik i zamoli, dali bi ga pustio na trenutak u grad, jer nešto mora obaviti vani.
Na to će Bepo ; „A ne,… ne more tako“ dok drugi stariji radnici samo prolaze ništa ne pitajući, sve na relaciji „ViVa Bepo“,… „ViVa“ odgovara on.
Nakon nekoga vremena isti radnik dođe opet sa istim upitom, a scenariji isti, pa upita; zašto njega koji pristojno pita ne pusti van, dok ovi drugi samo prolaze ?
Odgovori Bepo ; „Gledaj mali,… kada bih ja puštija vanka sve ki pitaju, svi bi bili vani…“.
Kako bi se stvar kroz vrijeme razvila ukoliko se pravila igre ne bi korigirala a stražar bio bi jedina konstanta u formuli i ne bi mjenjao svoje principe, lako je predviditi,... nakon nekoga vremena svi bi bili vani.
Kada bismo istu logiku po istim principima kroz momente kako oni rezultiraju primjenili na npr. muško ženski odnos došli bismo u problem, shvstivši da ista pravila igre kroz iste momente kako oni kulminiraju na tom primjeru ne egzistiraju, odnosno da logika iz pr. nije dobra ili neke zakonitosti fizike ne poznamo, jer naša stvarnost ne navodi se opće poznatim zakonima fizike..., jer to bi znaćilo da kada bi npr.neka izuzetno lijepa žena dala svakom tko pita da bi kroz neko vrijeme svi pitali, a na kraju, po inerciji, ako princip ne bi bio korigiran za očekivati je da bi se počela i sama nuditi (ako ne bi postojala konstanta, dimenzija iznad sposobna je prisliti korigirati se, tim više jer je koeficijent ugode nemjerljivo veći nego u primjeru - ako radnici svi redom ne bi izlazili voditi ljubav) ?!
Post je objavljen 01.05.2015. u 09:35 sati.