„Šišmiš“ je prvi roman u serijalu o norveškom detektivu Harryu Holeu, čija je nesvakidašnja literarna pojava lansirala pisca Joa Nesboa u velered autora bestselera.
Harry Hole je tridesetogodišnjak, norveški policajac, tvrdokuhan na europski način, koji se u prošlosti uvaljivao u priličan broj nevolja zbog svog alkoholizma i netrpeljivosti prema autoritetu, a u prvom dijelu serijala zatječemo ga na putu za Sydney, gdje je pozvan kao norveški sudionik međunarodne kriminalističke istrage u povodu smrti norveške državljanke. Naime, mlada Norvežanka, u svojoj rodnoj zemlji poznata kao zvijezda televizijskih sapunica, koja se u Australiji zatekla konobareći po sumnjivim lokalima, pronađena je mrtva na obali oceana. S obzirom da je nedvojbeno utvrđeno da se radilo o nasilnoj smrti, Australci su pozvali norveške vlasti da imenuju osobu koja će preuzeti promatračku ulogu u istrazi. Norvežani su se (najvjerojatnije da bi ga se na neko vrijeme riješili) dosjetili Harrya Holea, pa on, zatekavši se na australskom tlu, počinje ispitivati okolnosti slučaja.
Roman me, prilično neobično, podsjetio na neke knjige Neila Gaimana koje sam nedavno čitala, pogotovo na „Američke bogove“ i „Anansijeve dečke“, i to ne zbog zajedničke, pa čak niti slične fabule, već stoga što se u sva ta tri naslova kao lajtmotiv pojavljuje mitologija – u slučaju „Šišmiša“, to su, dakako, aboridžinska vjerovanja koja su potisnuta, ali nisu nestala dolaskom bijelaca na australsko tlo. Stoga ne čudi što Harry Hole, osim kriminalističkog istraživanja, poduzima i duhovno putovanje tijekom kojega biva sve uvjereniji da se u pozadini svega krije čovjek šišmiš koji za sobom vuče trag smrti.
Trenutak za osobnu ispovijest:
Ovih dana sam na vlastitu žalost morala utvrditi da sam se ohladila od čitanja, samo još nisam sigurna radi li se samo o čitanju krimića ili čitanju općenito. Naime, sve mi je teže uhvatiti se knjige, sve se teže ufuravam u radnju i sve manje uživam u čitanju. Za mene, koja sam proteklih godina čitala 200-250 naslova godišnje, ovo dolazi kao prilično neugodno iznenađenje. Ipak, pripisujem svoju novoustanovljenu odbojnost prema čitanju kao trenutnu fazu koja je u velikoj mjeri uvjetovana i iznenadno promijenjenim životnim okolnostima: naime, muž i ja čekamo prinovu u obitelji, a pošto je moja trudnoća obilježena vrlo kompliciranim medicinskim okolnostima, to je uzrok velikom nemiru i nervozi, zbog čega vjerujem i da se teže mogu koncentrirati, ne samo na čitanje, već i na druge svakodnevne zadatke.
No kažem, nadam se da je to samo faza i da će mi se neizmjerna ljubav prema knjigama i čitanju vratiti, pa makar više nikad ne čitala 200-250 naslova godišnje – bila bih zadovoljna i polovicom tog broja.
Post je objavljen 29.04.2015. u 21:52 sati.