Kada sam 2012. pisao post Gospe ti svete! o staroj Crkvi Gospe Velikoga Junačkog Hrvatskog Krsnog Zavjeta (samo sam jednu od ovih Riječi podvalio) u Kninu, završih time da arhitekturu stvarno ne bih komentirao.
Radilo se o nekakvoj haletini, ordinarnoj i dosta groznoj, koju se, kao mačku pod zeca, prodavalo pod crkvu time što joj se naknadno na random stupac trijema nakačilo raspetu junačku križinu, u stilu Las Vegasa.1
No, sada se stvarno više ne može ne komentirati, pa i ako bi jedino primjereno bilo ostati bez teksta. U međuvremenu kninski popi sagradiše novi hram svojoj Gospi Velikoga Glamuroznog Oklopljenog Hrvatskog Krsnog Zavjeta (ni ovaj puta nisam nego dvije), koja je arhitektonskim izričajem otišla na suprotnu stranu spektra u smislu velebnosti, raskošnosti, blještavosti, kićenosti, kaćiperstva i pretencioznosti te fortifikacijske proaktivnosti.
Jedna konstanta ostaje: ne mičemo se od Las Vegasa.
Živjela duhovnost i ostale turbo manifestacije frivolnog hrvatstva.2 Projekt crkve u Kninu, kako je prezentirana u medijima, može se tumačiti kao simptom duhovnog stanja naručitelja i tvoraca. Izvana ''tvrđava'' koja poput scenografije videoigara mistificira prošlost, iznutra estetika koja je prenesena iz malograđanskih kafića i stanova skorojevića. (Maroje Mrduljaš)
Da sam kninski popi, ovako bih se reklamirao: ''Dođite k nama svi vi gladni palanačke vulgarnosti – u našoj crkvi naći ćete je ne samo u riječi s oltara!''
Ako kome ne sviće odmah referenca: Learning from Las Vegas, knjiga Roberta Venturija, Denise Scott Brown i Stevena Izenoura iz '72, koja seminalno plakatira ključnu značajku prelaska iz modernističke paradigme u arhitekturi (apstraktno likovne, lišene eksterne narativnosti, svedene na autonomno arhitektonski izričaj) u postmodernističku (bitno semiološkog karaktera, s naglaskom na narativno značenje, koju se ne gleda nego čita). Postmodernisti furaju gradnju u kojoj će – vidi shemu – nasuprot naglasku na skulpturalnosti tradicionalne ''patke'' (duck), manje važna biti arhitektonska forma objekta. Može to, što se njih tiče, gabaritima biti i najobičnija šupetina, ionako je glavna stvar nakačeni znak i ono što se njime komunicira (decorated shed – ''dekorirana'', naime, semantičkom rolom koju odigrava).@
Kritika će uvijek biti, uostalom sve ćete vidjeti kada bude gotova. U povijesti svijeta je sve ono što je novo i drukčije bilo kritizirano. Ovo je apsolutno jedan jednostavan, moderan i elegantan interijer. Koji su izgradile hrvatske ruke, naši kamenari, inženjeri, naše građevinske firme. Koje zapošljavaju naše ljude. Ova crkva je puna hrvatskih obilježja, projektirana za vjernike, za Hrvate i grad Knin, grad pobjednik. Mi smo uspjeli s puno manjim budžetom nego što će konačni rezultat izgledati napraviti jedan poseban prostor vjere i ljubavi, važan za sve građane Hrvatske. Ova crkva je za budućnost koja pamti prošlost – zabljesnuo nas je osim podom i zidovima odmah i jezivim lupetanjem kolega Antiša, potpisnik interijera.@